Otišao je legendarni direktor Stanislav Antić

"Meštre, ništa još od slika. Ma, grlo me zaje*ava. Ima sam fibru, ali evo ide na bolje", nazvao me Stanislav Antić i obećao kako će sutra ili preksutra činiti kćer Nives da ga odvede do Šepurina na otoku Prviću i tamo litreta ispred stare obiteljske kuće gdje je 11. studenog 1929., dakle prije 93. godine rođen kao najstariji od šestoro dice Marije i Luke Antića.

Fotografija je planirana kao prva u poglavlju njegove knjige sjećanja koju sam, uz njegovu suglasnost naslovio "Stanislav Antić: Moje životno djelo". Nažalost, umjesto slike stigla je tužna vijest o iznenadnoj smrti legendarnog direktora.

Otišao je na onaj svijet, a iza njega ostaje impozantna karijera, kakvu mogu ostvariti samo rijetki, iznimno sposobni, poduzetni, uporni i pošteni, ljudi ispred svog vremena sa misijom stvaranja za opće dobro. Sve te osobine imao je Antić.

Njegov nagli odlazak unatoč poodmaklim godinama rastužio je i iznenadio sve koji su ga poznavali. Iznenadio, jer je donedavno s motikom u ruci obrađivao svoj vrt, sadio povrće na okućnici obiteljske kuće u Kožinu.

"Imamo dovoljno voća i povrća za cijelu familiju", govorio mi je. Ništa mu nije bilo teško jer je još od malih nogu naučio raditi. Već kao 12-godišnji dječak, silom prilika, postao je glava obitelji. Nekoliko mjeseci nakon što je počeo drugi svjetski rat talijanski okupatori su mu uhapsili oca Luku "ubili boga u njemu" i internirali ga u logor u južnu Italiju u mjesto Pistici, provincija Matera.

"U kući smo ostali baba, did, majka, dva mlađa brata i ja“, zapisao je u svojim sjećanjima. Danju je bio u polju, noću na ribama. Glad ih je sustigla u ožujku 1944. pa nije bilo druge nego otići u izbjeglištvo u Ell Shatt. Tamo je nastavio školovanje, koje je prekinuo u Šepurinama nakon što mu je uhapšen otac. U Ell Shattu do svršetka 2. svjetskog rata u kolovozu 1945. bili su spremni za povratak. U Splitu je saznao da je otac živ. Did Ivan je umro u 89. godini. Uz puno peripetija Stane se uspio upisati u srednju školu na intervenciju tadašnjeg predsjednika vlade RH Vladimira Bakarića. Završio je Saveznu Srednju tehničku školu (strojarskog smjera) u Zagrebu od (1947.- 1950.)

Legendarni zadarski direktor 

Poslovnu karijeru započeo je u riječkom Torpedu. Prvo rješenje o zaposlenju potpisao mu je 30. kolovoza 1950. Branko Periša. Nakon nekoliko mjeseci Periša je dobio premještaj u Zadar da bi osnovao poduzeće Vlado Bagat. 

U to doba je i drugi veliki zadarski direktor radio u Rijeci - Ivan Paša. U studenom 1950. otišao u JNA, u Školu rezervnih oficira u Rajlovac kod Sarajeva. Tu se istaknuo popravljajući i osposobljavajući vojne zrakoplove.

Radi rata u Koreji kao vojnika JNA ga šalju natrag u Rijeku, u proizvodnju, u tvornicu "Torpedo", gdje radi na konstrukciji alata. I iza vojske kao nastavnik radio je u industrijskoj školi pri istoimenom poduzeću. 1952. godine vraća se u isto poduzeće i radi u konstrukcijskom birou na razvoju naoružanja. Kao konstruktor rješava problem regulacije dubine i smjera torpeda do zadnjeg trenutka lansiranja iz lansirne cijevi podmornice.

Prilikom ispitivanja avio torpeda 1954. godine u Zadru konstruirao je aktiviranje pogonskog stroja torpeda da proradi čim dotakne morsku površinu, što postojeće dotadašnje rješenje nije omogućavalo.

Nakon toga Stanislav Antić kao 25-godišnjak odlazi na strojarski fakultet, koji nakon ponovno puno peripetija upisuje u studenom 1954. godine. Završio ga je u rekordnom roku u travnju 1959. godine za što je na prijedlog studenata dobio i novčanu nagradu od 20 tisuća dinara. Nakon završenog fakulteta vraća se u Torpedo, u odjel za konstrukciju diesel motora.

U kolovozu 1961. godine odlazi na godišnji odmor i na brodu Dalmacija upoznaje svoju buduću suprugu Milenu. Iako su bili iz istog mjesta nisu se do tada poznavali. Vjenčali su se  iste godine 30. prosinca u Rijeci da bi u siječnju sljedeće godine došli živjeti u Zadar, u početku kod Mileninih roditelja.

U veljači 1962. zaposlio se u "Bagatu – Tvornici elektronike i precizne mehanike“ na mjestu tehničkog direktora. Uspostavlja novu organizaciju proizvodnje i od 35.000 strojeva za dvije godine s istim brojem radnika utrostručuje proizvodnju. S dobrim poslovnim rezultatom povećale su se znatno plaće radnicima u proizvodnji do te mjere da je preko 400 radnika Bagata moralo prijaviti osobne dohotke za dodatno oporezivanje, a prosječna plaća je tada bila dva puta viša od prosjeka u Jugoslaviji.

S visokim plaćama radnika Bagat je narušio tadašnju partijsku strukturu plaća, a "krivac" je pronađen u Stanislavu Antiću. Počeli su napadi, difamiranja i propitkivanja njegove stručnosti, a glavna optužujuća kvalifikacija je bila da je "mučitelj ljudi i strojeva".

Zbog tih optužbi u srpnju 1965. dobiva otkaz i na godinu dana ostaje bez posla, a protiv poduzeća vodi sudski spor, koji rješava suglasnim raskidom radnog odnosa. Egzistenciju osigurava loveći prstace na rodnom otoku. Zarađivao je u jednom danu prosječnu radničku plaću i više, ali on je ipak inženjer strojarstva pa je nastavio tražiti posao u struci. Nije ga našao u Zadru pa odlazi u Zagreb.

Ne moramo ići u Njemačku da bi imali njemačke plaće 

Ondje neko vrijeme radi u Gethaldusu. U sebi je tada pomislio: "Stanislave, završio si motorna vozila na fakultetu pa dospio u tvornicu naočala“. Srića i u naoćalama ima metala, znao bi poslije reći u šali. U to vrijeme dolazi do reorganizacije poduzeća Bagat na radne jedinice i OUR-e koje su mogle samostalno primati radnike, Antić se vraća u Zadar 1967. godine. Primaju ga u Radnu Jedinicu "Bagat-Prodaja“, a on u maniri vrsnog menadžera brzo organizira servisnu mrežu te tvrtke u čak 50 gradova Jugoslavije. No i s ovog posla ga miču jer je "prepametan“ za ovu službu. Ostaje jedno vrijeme neraspoređen i uči strane jezike.

U rujnu 1971. godine preuzima dužnost rukovoditelja u specijalnim alatnim strojevima, OUR SAS. Radilo se o nerentabilnom pogonu, po mnogima osuđenom na propast pa su se na takav način željeli riješiti i Antića. "Jednim hicem ubiti dvi muhe“.

Obilazio je pogon, upoznavao se s radnicima, alatima i strojevima u pogonu. Postiže više tržišne cijene i već nakon dvije godine Sasovci su postali "problem“ u Bagatu. Odmah je uočio problem postizanja normi, uveo nadzornike po smjenama, promovirao savjesnost i odgovornost, uveo mehanizam određivanja plaća prema sposobnosti i složenosti posla. U sve procese je uvedena kontrola. "Svaki od zaposlenika postao je fokusiran na zajednički dobar rezultat, kako poslovni tako i financijski“.

Antić preuzima inicijativu i, uz pomoć kolega, predstavlja 1971. projekt nove tvornice SAS-a vrijedne tadašnjih 600 milijuna dinara. Na Radničkom savjetu dobiva podršku. Upravni odbor Bagata želi povući odluku o izgradnji nove tvornice SAS-a kao suludu, ali kako su već počeli iskopi, na temelju ugovora s poduzećem Gortan, projekt se nastavlja.

Već 1972. "Sasovci“ preseljavaju u novu tvornicu. Pred 72 radnika drži motivacijski govor, poziva radnike da ga slijede u ostvarenju vizije koja će spriječiti da naši ljudi odlaze u inozemstvo "trbuhom za kruhom“.

Tada im je obećao da će sve svoje umne i fizičke sposobnosti staviti u funkciju razvoja poduzeća i pozvao radnike da to isto učine. "Ne moramo ići u Njemačku da bi imali njemačke plaće jer to možemo postići i ovdje, u vlastitoj domovini iz koje se neće trebati iseljavati u potrazi za poslom. Ja ću prvi sa svoje strane sve svoje znanje, umijeće i energiju uložiti u razvoj poduzeća u vašem i u svom interesu. Isto tražim i od vas. Ako je to nekome teško može odmah otići u Bagat ili neko drugo poduzeće“, poručio je u svom motivacijskom govoru. 

Dok su se u to vrijeme sva socijalistička poduzeća spajala i integrirala u SOUR-e, Antić je tražio odvajanje SAS-a od Bagata. Tako je 1977. godine organiziran referendum na kojem je 83% radnika bilo za odvajanje. Od 1. siječnja 1978. SAS je postao samostalno poduzeće, odvojivši se od Bagata, plativši Bagatu sve dugove. Među ostalim i trećinu od 650 milijuna dinara kredita Bagatovog OUR-a "Šivaći strojevi“.

Paralelno je uslijedila modernizacija SAS-a. Iz sredstava vlastite akumulacije nabavljaju moderne CNC strojeve (iz Prvomajske i Češke). Već 1981. tvrtka je imala 300 radnika koji su bili prilagodljivi tržištu i 100% okrenuti izvozu. Za SAS je radilo još oko 500 radnika u poduzećima "Mikron“ i "Modul“, te privatni obrtnici iz Zadra i okolice.

Ova poslovna postignuća realizirana su bez ijednog dinara kredita, a proizvodnja je bila orijentirana gotovo isključivo na strana tržišta SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke; DDR-a, Rumunjske, SR Njemačke i SAD-a. Godišnji izvoz na navedena tržišta se kretao između 40 i 50 milijuna dolara.

Potjeran kad je donirao više od 100 milijuna eura

SAS pod Antićevim vodstvom prepoznaje potencijale nautičkog turizma na Jadranu. Izgradio je marine u Bibinjama/Sukošanu, Biogradu i Murteru i nabavio cca 250 jedrilica i motornih jahti.

Godine 1989. SAS je proširio tvornicu i izgradio novu Poslovnu zgradu u kojoj je danas OTP banka. To je investicija vrijedna 250 milijuna dolara. Sve od vlastitih sredstava bez ijednog dinara kredita. Iz godine u godinu rasle su plaće i standard radnika. Stanove su dobivali nakon dvije godine i kraće. "Nakon prvih potpisanih poslovnih ugovora sa poslovnim partnerima 1978./79. već smo imali preko 20 milijuna dolara poslova. Već tada sam bio uvjeren da ćemo postati tvornica novca“, bio je uvjeren Antić. Tako je i bilo. Od 1980. do 1990. SAS je po sadašnjim mjerilima ostvarivao negdje oko 20 posto profita od cijele hrvatske privrede, a Tankerska plovidba 5 posto. Tako da je ukupna zadarska privreda imala 25 posto profita cijele hrvatske privrede.

Buđenje zainteresiranosti za SAS, ali i sve veća zavist širi se diljem Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Trebalo je naći načina kako maknuti Antića. Samo na taj način jedna od mogućnosti ostvarivanja tog plana je da se srežu plaće i na taj način umiri radnička klasa diljem Jugoslavije koja se bunila, pitajući se zašto i oni nemaju takve plaće. Tražilo se od Centralnog komiteta Hrvatske da ga se smijeni, ali se usprotivio Ante Marković tadašnji predsjednik Vlade RH. Rekavši: "Antić i SAS nikada nisu uzimali kredite, već su se razvijali iz vlastite akumulacije. Prihod su 100 posto ostvarivali izvozom i još plus toga pomogli društvenoj zajednici u rješavanju pojedinih problema grada Zadra. Vama ću omogućiti da imate novca koliko hoćete pa na ledini u roku od 10 godina postignite njegove razultate, napravite toliku tvornicu i takav dohodak i neće mi biti krivo da imate 10 puta veću plaću od njega“. Poslije toga više se nitko nije usudio staviti na dnevni red Centralnog komiteta Antića i RO SAS iz Zadra.

Ali, i dalje do izražaja dolazi tamna strana našeg mentaliteta, sve će ti oprostiti samo uspjeh ne. No, Antić se nije obazirao. Njemu je uvijek u prvom planu bilo opće dobro. Izgradio je "pola Zadra" i gotovo je nemoguće odjednom u jednom novinskom tekstu pobrojati sve izgrađene i donirane objekte i opreme koje je SAS pod njegovim vodstvom darovao između 1980. i 1990. u gradu Zadru. Iznos nadmašuje današnjih 100 milijuna eura. Samo u izgradnju Dječjeg odjela uloženo je tadašnjih 6 milijuna dolara. U Marinu Dalmaciju 50 milijuna Eura, autobusni kolodvor u Zadru i još 40 raznih vitalnih gradskih projekata kojih ne bi bilo bez njega i SAS-a. Umjesto hvala, dolazi tranzicija, a u traniziciji nova vlast, koja ga je smatrala "komunjarom“ inscenirala referendum o povjerenju direktorima nakon čega je praktički potjeran iz SAS-a kojega je stvorio.

U zadnjem govoru poručio je: "Gospodo, ako ja vama nisam potreban vi sigurno niste meni“, rekao je legendarni direktor i s plastičnom vrećicom u ruci otišao u mirovinu. Bez otpremnine. Nisu mu htjeli isplatiti ni stimulaciju od 2 posto za što se izborio preko suda.

Nećete biti sritni ako budete bogati u siromašnom društvu

Ubrzo se pokazalo da SAS bez njega može samo propadati, što se ubrzo i dogodilo. Samo nakon godinu dana došla mu je delegacija radnika i molila ga da ponovo dođe za direktora jer da HDZ više nema ništa protiv toga. Odbio je prijedlog i ostao u mirovini. Nakon dosta godina nazvao ga je Darijo Jurin, predsjednik Gospodarske komore: "Gospodine Antiću ove godine imamo namjeru dodjeliti "Zlatnu kunu" jednom privredniku u Zadru kao priznanje za doprinos razvoju privrede Grada, želite li to priznanje primiti?“. Poslije je legendarni direktor s puno godina zakašnjenja od Skupštine Grada Zadra, na prijedlog skupine građana, za sve donacije koje je darovao gradu dobio Nagradu za životno djelo.

"Nagrade sam primio želeći poručiti mladima da se može puno postići ako se čovjek založi i da najbolje od sebe“, rekao je Antić. A poduzetnicima i poslovnim ljudima: "Nećete biti sritni ako budete bogati u siromašnom društvi. Gledajte i radite za opće dobro!“

Poruka aktualna i onda i sada. Aktualnija nego ikad dosad!

Svoje je životno djelo ostvario, iako nije dočekao da o svemu što je uradio podijeli sa čitateljima svoje knjige. Smrt ga je odvojila od njegovih najmilijih, supruge Milene, kćerke Nives, sina Dražena i unučadi Ivana, Mate, Cristiana i Lucije, obitelji s kojom se toliko ponosio. 

Odvojila ga je od brojnih prijatelja s kojima se družio. Iza Stanislava ostaje velika praznina u zadarskom gradskom životu, njegov odlazak je veliki gubitak za zadarsko i hrvatsko gospodarstvo. Mnogima će ostati u sjećanju kao čovjek koji je uvijek bio spreman pomoći, ali koji u radu nije štedio ni sebe ni druge. Zato iza Stanislava Antića, velikog čovjeka i gospodarstvenika ostaje puno, puno više od - sjećanja!