Otimačina poljoprivrednog zemljišta nije zaobišla ni Hrvatsku

Zbog osjetnog rasta cijena hrane na globalnom tržištu, koji u prosjeku iznosi 36 posto po pojedinim poljoprivrednim kulturama, poljoprivredno zemljište postalo je jako tražena roba, što se u pojedinim zemljama i dalje prodaje u bescjenje.

Dražen Šimleša iz Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar kaže da otimačina poljoprivrednog zemljišta nije zaobišla ni Hrvatsku, a dodatni problem je što nije poznato koliko poljoprivrednog zemljišta zapravo imamo.

Naime, U Hrvatskoj pet posto poljoprivrednih tvrtki, odnosno njih nešto više od 2000, drži gotovo 50 posto obradivog zemljišta, a dobiva čak 40 posto poljoprivrednih poticaja, što male poljoprivrednike stavlja u neravnopravan i težak položaj.

Prema posljednjim podacima DZS-a, u Hrvatskoj ima 1,3 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, a stručnjaci smatraju da se ilegalno koristi 270.000 hektara. Oni tvrde da ne postoji ni valjana zaštita od kupnje različitih investitora koji ga potom lako prenamjenjuju u građevinsko zemljište. Naknada za takvu rabotu je smanjena, pa se jednom prenamijenjeno zemljište više ne može vratiti u prvobitno stanje.

Čestim izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kojima se bavio i Ustavni sud, poljoprivredno se zemljište ne može uzeti ni ako se ne obrađuje.

Primjerice, u Francuskoj se poljoprivredno zemljište oduzima ako se ne koristi 15 godina, a u Švedskoj se takvo zemljište ne može naslijediti ako se nasljednik ne bavi poljoprivredom.

Konzultant Darko Znaor upozorio je da je hrvatsko poljoprivredno zemljište prekomjerno kiselo, žedno i jalovo. Primjerice, 13 posto poljoprivrednog zemljišta u Zagrebačkoj županiji ne smije se koristiti u poljoprivredne svrhe zbog teških metala, a čak 60 posto zemlje ne udovoljava ekološkim standardima.

Dodaje da je gruntovnicu ažurirala još Marija Terezija. No, sporni su pašnjaci i livade koji su najveći biološki rezervat, ali za njih se ne može dobiti novac iz Unijinih fondova jer nisu uvedena u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava.

Poljoprivredno se zemljište ne može dijeliti po principu zemlja zemljacima i partijskim ortacima, pa Znaor predlaže novoj vladi da napravi zaokret u obliku REZ-a (briga o resursima, ekologiji i znanju).

Igor Matutinović iz Centra za istraživanje tržišta GfK apelira da se odmah zaustavi prenamjena poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, jer kad se to jednom učini šteta je nepopravljiva.

Upozorio je i da proizvodnja biogoriva izravno smanjuje proizvodnju hrane za ljude. Uz to, ubrzano se iskrčuju šume pa se povećava efekt staklenika i ugrožava biološka raznolikost.

Stručnjaci ističu da je Hrvatska tijekom 20 godina 47 posto poljoprivrednog zemljišta stavila u funkciju, bilo prodajom ili zakupom, odnosno davanjem u koncesiju. No, cijena zemljišta jako oscilira, ovisno o ponudi i potražnji.

U Slavoniji i Podravini, a posebno u Lici i Banovini, zemlja se još uvijek slabo prodaje zbog običaja koji su vezani i uz neriješeno imovinsko-pravno stanje.

S druge strane, u manje od šest mjeseci ove godine cijena hektara plodne zemlje u dolini Neretve skočila je sa 16.200 kuna na 31.150 kuna. Riječ je o 1370 hektara zemljišta bivšeg PIK-a koje je sada našlo vlasnike.

Zemljište u Hrvatskoj dvostruko jeftinije nego u EU

U svijetu je već zakupljeno 80 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, posebno u Africi gdje se cijena hektara poljoprivrednog zemljišta kreće od 2,5 centa u Južnom Sudanu do pet dolara u središnjoj Africi. Prosječna zakupljena površina iznosi čak 40.000 hektara, što odgovara vlasništvu Agrokora nad poljoprivrednim posjedima u Hrvatskoj (32.000 ha) i Vojvodini (8000 ha).

Novi vlasnici zemlje, najčešće na 99 godina, multinacionalne su kompanije i globalne banke iz SAD-a i EU-a. No, i Kina je kupila izvan Kine dva milijuna hektara zemlje, Južna Koreja još i više, a Saudijska Arabija nešto manje. S druge strane, prosječna cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj dvostruko je jeftinija nego u zemljama EU-a, što otvara vrata kupnji zemljišta na mala vrata, iako zabrana prodaje zemlje strancima nakon ulaska Hrvatske u EU iznosi čak sedam godina.

Autor: MARINKO PETKOVIĆ