Kukuruz je dobiven kultiviranjem biljke teosinte: Kako se razvijao kroz povijest?

Kukuruz je jedna od najvažnijih svjetskih ratarskih kultura. Osim za prehranu ljudi te hranidbu stoke, njegova primjena vidljiva je i u tekstilnoj, farmaceutskoj, kozmetičkoj i industriji alkohola. Sve se više koristi i u proizvodnji biogoriva etanola, čija potrošnja kroz godine višestruko raste.

Svima nam je do sada bilo poznato kako je podrijetlo ove biljke iz Srednje Amerike, a da su ga prvi kultivirali drevni narodi Asteci, Maje i Inke. Koristili su ga na nebrojene načine, a osim za hranu, služio im je za izgradnju, odjeću, dekoraciju i ogrjev.

U Europu je donesen 1493. 

Biljka od koje je sve krenulo zove se teosinte. Bio je to prvi kukuruz, a putanja njegove evolucije u zlatno zrno koje danas svi poznajemo puno je složenija nego što su to znanstvenici ranije mislili. 

Kako je sve započelo?

Općeprihvaćena teorija kaže da se s njegovim uzgojem započelo prije oko 9.000 godina, u dolini rijeke Balsas u južnom dijelu Meksika. Klip ove trave bio je manji, s nekoliko zrna obavijenih čvrstim omotačem. 

Uz ljudsku intervenciju, odabir povoljnijeg svojstva tla, evoluirao je u veću i unosniju biljku koja se potom prenosila u druge dijelove Amerike. Zanimljiva činjenica je i ta da je u vrijeme europske kolonizacije u 15. stoljeću, kukuruz bio glavni izvor hrane u mnogim dijelovima regije.

Koji se kukuruz koristi u prehrani ljudi, a koji u hranidbi domaćih životinja?

Logan Kisler, vodeći autor studije objavljene u časopisu Science i kustos u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju Smithsonian, kaže da se prema toj teoriji protok gena iz, moglo bi se reći divljeg kukuruza, kod nekih sorti još uvijek događa, ali da je uglavnom zaustavljen i usporen. Međutim, istraživanja su potaknula Kislera i njegove kolege da preispitaju ovu teoriju. 

Dvije neovisne znanstvene skupine analizirane su DNK 5.000 starih klipova iz špilje u Meksiku i otkrili da je drevni kukuruz još uvijek bio usred procesa pripitomljavanja - imao je neke gene povezane s teosinteom koji je određivao način širenja sjemena i količinu škroba. 

Otkriće je bilo iznenađujuće, pogotovo zato što su klipovi nađeni kada se on već bio proširio i uzgajao na području jugozapadne Amazone već gotovo 1.500 godina. Drugim riječima, evolucijska priča o ovoj žitarici ima dva različita puta. 

"Tu dolazimo do paradoksa jer već imate kukuruz koji se kontinuirano uzgaja u dijelovima Amazone tisućama godina, a njegova evolucija još nije završena tamo odakle je potekao", kaže Logan te dodaje kako je, da bi pomirio arheologiju i genetiku, morao razmišljati o novom modelu pripitomljavanja. 

Kolijevka poljoprivrede - raj za chili, avokado i rajčicu

Nakon toga je odlučio analizirati genome više od 100 sorti suvremenog kukuruza, a sekvencirano je njih 40. Tim je proučio i DNK 11 drevnih biljaka. Rezultati su ih doveli do otkrića nekoliko različitih sorti od kojih je svaka imala jedinstven odnos s teosinteom. Najvažnije je što su rezultati otkrili da, iako je kultiviranje započelo u Meksiku, ta je žitarica odnesena drugdje prije nego što je postupak pripitomljavanja završen.

Zanimljivo otkriće bilo je i u činjenici da je onaj suvremeni iz Anda i jugozapadne Amazone usko povezan s onim proizvedenim u istočnom Brazilu. 

Važno za budućnost

Michalea Blakea, antropologa sa Sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji koji proučava podrijetlo i širenje poljoprivrede, posebno je zainteresiralo ovo istraživanje. Smatra kako je jako teško doći do nekih saznanja jer u Južnoj Americi postoji jako malo uzoraka koji potječu od prije 5-6 tisuća godina. 

Iako, Kisler priznaje da bi bilo jako lijepo imate tako stare uzorke, najbitnije mu je saznati kako se ova biljka prilagođavala novim okruženjima u prošlosti kako bi to mogao primjenjivati i u sadašnjosti, ali i budućnosti.

Koliko vi znate o ovoj kulturi možete provjeriti u kvizu ovdje.

"Pripitomljavanje kukuruza do danas je bilo toliko uspješno jer je simbiotski odnos između ljudi i biljke bio uspješan tisućljećima. Kultiviranjem su ljudi dobili pouzdan izvor hrane i redovito se sijao u zemlji bogatoj hranjivim tvarima.

Međutim, naša klima koja se brzo mijenja, pogoršava taj odnos. Stoga je još važnije razmišljati u smislu biološke raznolikosti i prilagodljivosti kada naš sustav proizvodnje hrane počne loše reagirati na klimatske promjene", zaključuje istraživač.