Kako reformirati hrvatsku poljoprivredu

Poljoprivreda je jedna od glavnih politika Europske Unije, i sve do nedavno je najveći dio proračunskih sredstava Unije bio namijenjen upravo poljoprivredi. U ovogodišnjem proračunu poljoprivredi je dodijeljeno 43,8 milijardi eura, odnosno 31 posto ukupnih proračunskih sredstava. Jedina veća stavka je kohezijska politika, odnosno fondovi za pomoć nerazvijenim europskim regijama, koji dobiva nešto više od 35 posto sredstava. Najveći dio ovog kolača dobiva Francuska (oko 20 posto), potom slijede Španjolska, Njemačka i Italija (između 10 i 15 posto). Međutim, uzme li se u obzir broj stanovnika, najveći 'dobitnici' su Grčka i Irska, što je poprilično iznenađujuće, budući da na poljoprivredu u Irskoj otpada samo 0,9 posto BDP-a. Najveći dio sredstava dobivaju veliki agrobiznisi i veleposjednici. Tako 74 posto sredstava završava u rukama samo 20 posto poljoprivrednih subjekata, dok 70 posto subjekata koji dobivaju najniže poticaje dobiva svega 8 posto ukupnih sredstava za poljoprivredu.

Temelji zajedničke poljoprivredne politike su postavljeni Rimskim sporazumom 1957. godine, dok se s njezinom primjenom započelo 1962. Značajna reforma poljoprivredne politike Unije pokrenuta je 2003. godine. U prijašnjim razdobljima Unija je poticala proizvodnju. Dakle, što više poljoprivrednici proizvode, to više subvencija dobivaju. Međutim, ove politike dovele su do prekomjerne proizvodnje hrane, koja se onda ili uništavala ili izvozila u zemlje u razvoju. Oxfam, kao jedna od najmoćnijih organizacija za borbu protiv siromaštva, dugo je upozoravao na štetne posljedice ovih politika za zemlje u razvoju. Naime, farmeri u tim zemljama nisu mogli konkurirati europskim proizvodima, koji su koristili najmoderniju tehnologiju, a usto im je i cijena znatno snižena zbog silnih EU-subvencija. Pregovori o novoj rundi trgovinski liberalizacije (Runda iz Dohe) su propali prvenstveno zbog protekcionističkih poljoprivrednih politika EU-a i Sjedinjenih Država, koji su golemim subvencijama i visokim carinama štitili svoju poljoprivredu. Europska Unija je pokušala reagirati na ove opravdane kritike, te subvencije više ne veže uz proizvodnju, već uz veličinu obradivih površina, i to s oko 250 eura poticaja po hektaru. Umjesto kvantitete, Unija počinje poticati kvalitetu. Više nije cilj proizvesti što više hrane, već hranu što veće kakvoće, koja usput ostvaruje i veće prihode.

Hrvatska također more reformirati svoju poljoprivredu kako bi zadovoljila kriterije Europske Unije. Vlada je u pravu kada teži smanjenju poljoprivrednih subvencija. Međutim, to radi na potpuno krivi način. Prvo, subvencije su prvotno srezane za 40 posto jer u proračunu navodno nema sredstava (sada su čarobno pronađena), a ne jer je to dio dugoročne poljoprivredne politike. Drugo, Europska Unija je dogovorila reformu 2003. godine, počela ju je provoditi 2005. godine, a provodi ju tako što subvencije rastu u prvih pet godina, da bi nakon 2010. naglo počele padati. Jednostavno rečeno, Europa primjenjuje postepeni ili gradualistički pristup reformi. S druge strane, Hrvatska provodi šok terapiju. Prvo obeća, onda jednostavno objavi da to ne želi ili ne može ispuniti, a raja neka se snalazi kako umije i zna. Od šok terapije, kao pristupa reformi, se puno očekivalo u doba tranzicije iz "socijalizma" u "kapitalizam", barem u krugovima nekih međunarodnih financijskih institucija poput MMF-a. Međutim, rezultati zemalja koje su ovaj pristup primjenjivale bili su vrlo razočaravajući. Sjetimo se samo na što je spala Jeljcinova Rusija. Hrvatska zapravo uopće nema poljoprivrednu politiku, već samo provodi ad hoc mjere. Na taj način nužnu reformu poljoprivrede nije moguće postići. Hrvatska vlada ne shvaća da pojedinci uvelike odgovaraju na poticaje. Europska Unija je svojim poljoprivrednicima dala rok za prilagodbu, kako bi svoju proizvodnju uskladili s očekivanjima EU-a. Ono što Hrvatska svojim poljoprivrednicima poručuje je da se državi ne može vjerovati da će ispuniti svoja obećanja. Zbog te neodgovornosti i nedostatka dugoročnog plana razvoja, našim poljoprivrednicima se ne isplati ulagati u radikalnu reformu njihove proizvodnje, jer nemaju pouzdane informacije u kojem smjeru bi ta reforma trebala ići. Drugim riječima, država koja krši svoju riječ pridonosi održavanju statusa quo, koji je za hrvatsku poljoprivredu neodrživ.

Vlada je u vrlo kratkom vremenu uspjela dva puta pogaziti svoju riječ. Prvi put kad je smanjila poticaje uz obrazloženje da je državna kasica prasica prazna, a drugi put kada je priznala da država ipak ima sredstava za isplatu poticaja poljoprivrednicima. Stoga je prvi korak reforme određivanje dugoročnog plana razvoja poljoprivrede te vraćanje kredibiliteta državi, čak i pod cijenu gubitka popularnosti. Jasno, država ima pravo da neke ugovore barem privremeno promijeni jer je pred bankrotom. Međutim, ukoliko je to učinila, poput Grčke, onda ne smije posrnuti pred prosvjedima. Državi bi bilo dozvoljeno gaziti zadanu riječ samo kada nema nikakvih drugih mogućnosti. Vlada je svojim pristajanjem na neke financijske zahtjeve seljaka priznala da je pogazila obećanje prije nego što je iskoristila sve druge opcije financiranja, čime je jasno pokazala koliko riječ Vlade malo vrijedi.

Na čemu bi se trebala temeljiti reforma poljoprivrede? U biti, put koji je sebi zacrtala Europska Unija nije uopće loš. Treba znatno smanjiti broj poticanih dobara, te poticaje usmjeriti na one proizvode koji ostvaruju najveći prinos po hektaru, primjerice na ekološke proizvode ili proizvode visoke kvalitete. To znači da se poticaji ne bi trebali dodjeljivati za proizvodnju vina ili maslinovog ulja, već samo za proizvodnju visokokvalitetnih vina i maslinovog ulja. Istina, Hrvatska je već preuzela neke europske standarde. Primjerice, više ne veže poticaje za proizvodnju, već uz hektare obradive površine. Međutim, ovime se otvara mogućnost da seljaci dobivaju poticaje, a da ništa ne proizvode (poticaji za držanje zemlje za ugaru su ukinuti u Europi). Unija je tomu stala na kraj jer se za ostvarivanje poticaja mora predati detaljna dokumentacija koja uključuje informacije o proizvedenim proizvodima, korištenim sirovinama te nusproizvodima. Hrvatska je krivotvorenju dokumentacije pokušala stati na kraj Zakonom o hrvatskoj poljoprivrednoj komori, na osnovu kojega svi koji žele poticaje moraju biti članovi ove institucije. Međutim, Zajednica udruge seljaka Slavonije i Baranje (ZUSSB) podigla je tužbu pred Ustavnim sudom jer smatraju da ovaj zakon ograničava ustavno pravo na slobodno udruživanje. Predsjednik ZUSSB-a Antun Laszlo predložio je da se krivotvorenje riješi objavljivanjem registra primatelja poticaja, koji je inače dostupan u svim zemljama Europske Unije. Međutim, na taj način bi se i saznalo koliki iznos poticaja dobiva Todorićev Agrokor, što se iz nekih razloga tretira kao stroga državna tajna. Ipak, neki podaci su procurili u javnost. Tako je Todorić 2007. primio preko 100 milijuna kuna samo za PIK Belje, Vrbovec i Vinkovce. Istodobno, polovica od 10 najvećih hrvatskih uvoznika su upravo kompanije iz Todorićevog koncerna Agrokor. Budući da smo u Hrvatskoj navikli na sve, možemo se zapitati je li neuvođenje reda u politiku poticaja dokaz nesposobnosti vlasti, ili to služi nekim interesnim grupama za ilegalno prikupljanje proračunskih sredstava. Treba upozoriti da i dobre politike mogu polučiti loše rezultate zbog institucionalnih nedostataka za pravilno provođenje tih politika.

U konačnici, reforma poljoprivrede mora ići u smjeru smanjivanja udjela poljoprivrednika u aktivnoj radnoj snazi. U Hrvatskoj ovaj udjel iznosi 8 posto, dok je prosjek unije 5 posto. Međutim, vidljiva je razlika između starih i novih članica. Primjerice, u Poljskoj se 18 posto radno aktivnog stanovništva bavi poljoprivredom, dok je u Britaniji i Belgiji taj broj ispod 2 posto. Ako gledamo ukupan broj poljoprivrednika, stare članice imaju 6 milijuna, dok tranzicijske zemlje sa znatno manjim brojem stanovnika imaju čak 7 milijuna poljoprivrednika. Stoga ne iznenađuje da se broj poljoprivrednika u tranzicijskim zemljama smanjuje za oko 2 posto godišnje, i s tim smanjenjem se moraju pomiriti i hrvatski seljaci. Naime, niti jedna zemlja nije se obogatila na paradajzu i kukuruzu. Razvojna politika se ne treba temeljiti samo na povećanju konkurentnosti, već i na prelasku stanovništva u sektore koji donose veću dobit. Jednostavno rečeno, vrlo učinkoviti proizvođač krumpira ne može ostvarivati dobit poput vrlo učinkovitog proizvođača softwarea. Poljoprivredni proizvodi su vrlo jednostavni i dodatna vrijednost ljudskog kapitala je mala. Želimo li povećavati naš dohodak, treba radnu snagu usmjeravati iz poljoprivrede u visokog profitabilne sektore poput farmaceutske industrije ili telekomunikacija.

Ukratko, želimo li uspješnu poljoprivredu, nužno je stvaranje dugoročnog plana razvoja poljoprivrede koji bi se trebao temeljiti na proizvodnji složenijih poljoprivrednih proizvoda, poput ekoproizvoda, te proizvoda visoke kvalitete. Drugo, država mora vratiti kredibilitet i povjerenje poljoprivrednika, jer bez toga poljoprivrednici neće provoditi u praksu ni najbolji dugoročni plan razvoja poljoprivrede. Konačno, ovaj plan mora biti dio sveukupnog dugoročnog razvojnog plana, a to znači da bi se i dalje trebalo smanjivati radno aktivno stanovništvo u sektorima sa niskom dodanom vrijednosti, poput poljoprivrede, i pokušati preusmjeriti te radnike u sektore sa većom dodanom vrijednosti. Na kraju, ovu reformu treba provoditi postepeno. Molim vas, dosta šok terapije!

Autor: Ivan Grgurić