Kako je desetkovano hrvatsko selo

Novi poražavajući podaci o proizvodnji mlijeka u Hrvatskoj, kraj godine bi mogli dočekati s manjkom od 100 milijuna litara mlijeka, što je na godišnjoj razini pad proizvodnje od 20%. Ni u jednom sektoru poljoprivrede, dosad stanje nije bilo toliko katastrofalno kao u sektoru mliječnog govedarstva.

Mljekomati diljem Hrvatske

Dok u Ministarstvu vode visoku politiku, u Hrvatskoj je mlijeka sve manje. Nedavno je pušten u rad mljekomat u Zaboku, treći u Krapinsko-zagorskoj županiji, a drugi kojeg je otvorilo OPG Mladić iz Zlatara. Željko Mladić nada se dobrom prometu, kako bi što veći dio svojeg mlijeka prodao po cijeni znatno većoj od one koju dobiva od mljekare. Obitelj Mladić u stajama ima 60 krava, a proizvode oko 1000 litara mlijeka dnevno. U mljekomate su odlučili investirati jer je proizvodnja za mljekaru sve manje isplativa. Na nuli su, a od nule mogu samo u minus. U Šibeniku je prije nekoliko tjedana pušten u rad i prvi hrvatski mljekomat za kozje mlijeko.

Nerealno skupa proizvodnja, još nerealnija otkupna cijena

Mnogo je uzroka takvog stanja u mljekarstvu, a trebat će i puno vremena kako bi krenulo nabolje. Kako bi se stanje popravilo, treba krenuti od Ministarstva poljoprivrede, od kojeg proizvođači još nisu dobili ni lipe za isporučeno mlijeko. Cijena mlijeka na otkupu ne pokriva troškove proizvodnje. Problem je i u drugim troškovima, na primjer u cijeni plavog diesela. Zbog takvih je uvjeta sve manje proizvođača mlijeka, ali i krava u stajama. Vraćamo se na proizvodnju koju smo imali 2003. godine, bez obzira na to što smo 2004. uveli operativne programe razvoja govedarstva u koje su ulupane milijarde kuna. Tko je odgovoran za vraćanje proizvodnje na razinu na kojoj je bila prije 10 godina i kako opravdati ovakvo stanje unatoč ulaganjima?

Operativni programi veliki su potrošači novca

Miroslav Kovač iz Živog sela navodi kako je za to odgovorno Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva koje je tada funkcioniralo, ali i Vlada. U vrijeme donošenja Operativnog programa bilo je nekoliko glasova stručnjaka da se takav program ne donese, jer je izgrađen bez određene strategije. Stari problem koji vučemo još iz prošlog stoljeća, nema stabiliziranih cijena niti isplanirane proizvodnje. Država se orijentirala prema velikim sustavima, a zanemarivala su se mala i srednja obiteljska gospodarstva. Takav je odnos rezultirao time da je velik dio obiteljskih gospodarstava nestao s tržišta. Gotovo proporcionalno nestajanju obiteljskih gospodarstava, što je očito, smanjuje se i proizvodnja hrane u Hrvatskoj.

Nestajanje životnog "supstrata" hrvatske poljoprivrede

Prema pisanju Branka Salaja iz Živog sela, Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu prihvaćen 2002. godine, uvelike je potpomogao nestanku obiteljskih gospodarstava. Tada je zakonski određeno da se potpore daju samo gospodarstvima iznad određene veličine. Kriterij minimuma za pravo na ostvarivanje potpora bio je katastrofalan za mala i srednja gospodarstva. Zakon je svojom nepotrebnom i neshvatljivom restriktivnošću prema malima, desetkovao hrvatsko selo. Bio je to paradoks, tim više što je Europa, na koju smo se tada pozivali, dijelila potpore za istu namjenu poljoprivrednicima s već 0,3 hektara zemlje. Neshvatljivost takvog nastupa vlasti prema obiteljskim gospodarstvima još je jasnija kad se uoči da je prosječna veličina posjeda u Hrvatskoj bila oko 4 ha.

Posljedice propadanja ili nestajanja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva uočljive su gotovo u čitavoj Hrvatskoj, a najznačajnije u Slavoniji. Smanjena je proizvodnja hrane, osobito domaće i kvalitetne, smanjeno je zapošljavanje i samozapošljavanje, veća su izdvajanja za socijalnu pomoć kako bi se održao socijalni mir i, jednako važno - zatire se vrijednost rada.

Neutemeljeni zakonski kriteriji uzrok su problema

Loši zakoni imaju i teške indirektne posljedice. Onaj spomenuti doveo je do prezaduživanja malih i srednjih gospodarstava koja su željela forsiranim rastom ispuniti od države propisane kriterije u utrci za opstankom. Samo u govedarstvu i svinjogojstvu u razdoblju od 2001. do 2013. prestalo je uzgajati i proizvoditi 100.000 obiteljskih gospodarstava. U mnogim drugim zemljama došlo je tijekom ovog vremena do sličnih procesa, ali su oni bili daleko blaži nego u nas. Bitno je shvatiti da život na selu ovdje nije gašen samo po nekoj tehnološkoj logici, nego je uvelike bio potaknut lošim odlukama tijekom niza godina.

Izvor: Plodovi zemlje, Foto: freepik.com