Jedemo li opasnu hranu?

Dr. Goran Kušec, redoviti profesor osječkog Poljoprivrednog fakulteta, predstojnik Zavoda za specijalnu zootehniku i voditelj poslijediplomskog specijalističkog studija Kakvoća i sigurnost animalnih proizvoda, svoja bogata znanstvena iskustva stečena u Hrvatskoj, ali i tijekom mnogih studijskih boravaka u Njemačkoj, Norveškoj, Slovačkoj, Austriji i Makedoniji, aktivno pokušava pretočiti i u praksu sudjelujući u rješavanju problema hrvatskog agrara. Kušec je bio i član hrvatskih pregovaračkih skupina u procesu hrvatskog približavanja EU-u u poglavljima Poljoprivreda i ruralni razvitak te Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor.

Europom, posebno Njemačkom, kruži bauk zatrovane hrane životinjskog podrijetla. Zatvoreno je stotine peradarskih i svinjogojskih farmi. Što se zapravo dogodilo?
- Nijemci su specifičan narod kada je u pitanju hrana, pogotovo medijska prezentacija takvih tema. Kolega s kojim sam radio na institutu u Marienseeu objasnio mi je to na slikovit način. On je rekao kako bi, da se kojim slučajem u novinama pojavi naslov: “Pronađena askorbinska kiselina u njemačkoj svinjetini”, većina Nijemaca rekla da je to skandalozno i da tome već treba stati na kraj. Šalu na stranu. U Njemačkoj se zadnjih godina dogodilo nekoliko skandala, od antibiotika u svinjskom mesu koje se našlo na jelovniku u dječjim vrtićima do ovoga što se događa danas s dioksinom i slično, ali to nije specifično njemački problem. Sjetimo se sličnih situacija u Belgiji, Italiji, Španjolskoj i drugim zemljama EU-a. Zapravo, od pojave bovine spongiformne encefalopatije (BSE), takozvanog kravljeg ludila, i njegovog povezivanja s novom varijantom Creutzfeld-Jacobsove bolesti u čovjeka, počinje vrlo pomno medijsko praćenje proizvodnje hrane, posebice animalnih proizvoda - mesa, mlijeka, jaja... To ne znači da prije toga sličnih problema nije bilo, nego se naš odnos prema tim problemima promijenio. Na tim problemima padale su vlade. Meni se čini da je sigurnost hrane znatno veća nego prije i da se ti skandali događaju rjeđe. Međutim, kada se dogode, onda jako odjeknu u javnosti, što je i dobro jer se tako održava budnost.

Mnogi se pitaju - ako se to dogodilo u jednoj Njemačkoj, što zapravo jedemo mi u Hrvatskoj?
- Zanimljivo, tako velikih skandala u nas baš i nema iako se sustavi sigurnosti hrane koji su u skladu s onima u EU-u uvode relativno kasnije. Ne tako davno, u nas se pasterizirano mlijeko obvezno prokuhavalo prije uporabe, a trihineloza je bila puno učestalija nego danas. Tada broj mikroorganizama u mlijeku nije bio kriterij za formiranje cijene, a sustavi sljedivosti nisu bili razvijeni. Možda je razlog tome činjenica da naša poljoprivreda još nije toliko intenzivna kao u zapadnoeuropskim zemljama.
Mislim da neke značajne razlike u kvaliteti namirnica animalnog podrijetla između naše proizvodnje i uvoznih proizvoda iz EU-a u biti nema. Pogotovo kada govorimo o našim velikim proizvođačima; naši su proizvodi zdravstveno sigurni, nutritivno kvalitetni i ni po čemu ne zaostaju za istovjetnim proizvodima stranih kompanija. Naš najveći problem jest to što su Europljani u stanju ponuditi nižu cijenu, pogotovo kada govorimo o mesu. Ako već spominjemo strah, bojim se jedino za naše manje uzgajivače; kako će se oni naći u tim niskim cijenama. Možda je izlaz u udruživanju prema različitim interesima kao što je, primjerice, zaštita izvornosti ili zemljopisnog podrijetla poljoprivrednog proizvoda koji tada mogu postići višu cijenu. U svakom slučaju mislim da se mala stočarska proizvodnja, bez prerade u neki kvalitetan proizvod, neće održati. Strah glede zdravstvene ispravnosti je opravdan jedino ako kupujete na crnom tržištu gdje sljedivost nije moguća.

Što je činiti običnim ljudima koji svoje potrebe za hranom zadovoljavaju na tržnicama i u trgovačkim centrima?
- U trgovačkim se centrima prodaju namirnice animalnog podrijetla koje možemo pratiti do farme na kojoj je grlo uzgojeno jer tako nalažu pravila, dok bi na tržnicama bilo razumno kupovati od samih proizvođača, dakle onih s istaknutom oznakom obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (OPG), tako da u slučaju potrebe možemo doći do podrijetla namirnice odnosno do proizvođača. Danas je sustav sigurnosti hrane takav da se odgovornost nalazi na proizvođaču, pa ako dođete na zao glas, onda je to zaista problem; ne samo da ste pravno procesuirani nego vam u pitanje dolazi i opstanak na tržištu.

Imate iskustva iz pregovora s EU-om, ali i osobna iskustva stečena tijekom obrazovanja u europskim državama. Kako je moguće da se tako strogi kriteriji i pravila sigurnosti hrane ‘zaobiđu’?
- Sustavi proizvodnje hrane, pogotovo animalnog podrijetla, vrlo su složeni, a proizvedene količine danas su goleme jer je takva i potražnja na tržištu. Zato mogućnost pogreške uvijek postoji, čak i uz najstrože pridržavanje kriterija. Osim toga, rijetko se dogodilo da je čimbenik rizika u lanac prehrane ušao negdje na sredini tehnološkog postupka obrade ili prerade, obično je riječ o ljudskim pogreškama, i to na početku prehrambenog lanca. Ponekad se radi i o neznanju, ili novim znanstvenim spoznajama koje prije nisu bile poznate. Animalna komponenta u krmivima za domaće životinje prije pojave BSE bila je posve uobičajena u vidu mesnog ili mesno-koštanog brašna. Danas su skoro svi čuli za prione, ali onda to nije bilo tako. Uzroci skandala povezanih s hranom najčešće su nedostatak znanja u danom trenutku i/ili zanemarivanje etike u poslovanju.

Što se dogodilo s hrvatskim svinjogojstvom posljednjih godina - umjesto da zadovoljavamo svoje potrebe ako već ne izvozimo, postali smo veliki uvoznici svinjskog mesa?
- To je izrazito složeno pitanje koje bi moglo biti tema čitavog broja Privrednog vjesnika, a mogućnost jednoznačnog odgovora ne bi bila velika. Poznato je da tržište svinja ima svoje cikličke stresove koji se pojavljuju svakih nekoliko godina, možda je nedovoljna priprema na te udare jedan od razloga. U nas je izostalo okrupnjavanje manjih proizvođača, svinjogojstvo je danas industrija, malo je tu prostora za greške. One mogu biti zaista menadžerske i možda tu leži problem. Edukacija je sigurno jedan od problema. Nadalje, neuspjeh našeg programa razvitka svinjogojske proizvodnje, stalno nepovjerenje između svinjogojaca i mesoprerađivača, globalna kriza, svjetski vremenski poremećaji, opća domaća nelikvidnost - sve su to okolnosti naše zbilje i sad je vrlo teško ispravljati krupne pogreške iz prošlosti. A griješili su i vlasti i svinjogojci. Oduzimanje dijela potpora sigurno neće pomoći. Čak i veliki sustavi pokazuju slabosti iako ima i suprotnih primjera kao što je Agrokorovo ulaganje u modernizaciju i oporavak VUPIK-a ili privatnu inicijativu obitelji Raknić iz Gudovca koja je nedavno otvorila 5,5 milijuna kuna vrijednu svinjogojsku farmu.

Kako izaći iz takvog stanja?
- Teško je sada govoriti o ad hoc rješenjima jer srž problema po meni ne leži u svinjogojcima. Današnji uvjeti na suvremenim farmama, pogotovo velikih sustava kao što su Belje ili Žito, zaista su vrhunski, što se može reći i za zaposlenike, većinom mlađe i obrazovane ljude. Bez poboljšanja opće poslovne klime teško je očekivati velike pomake. Kad je riječ o manjim proizvođačima, a to je nažalost kategorija u nestajanju, možda je jedino rješenje početi ozbiljno razmišljati o preradi svinjskog mesa te se na tržištu pojavljivati s proizvodima koji postižu znatno povoljniju cijenu od sirovog svinjskog mesa.

Autor: Svetozar Sarkanjac