Evo zašto kažu da Kina ima najgore farme na svijetu

Iako se Kina razvila u drugo najveće gospodrastvo na svijetu, njezin je poljoprivredni sektor jedan od najneefikasnijih na svijetu.

Farmeri u Južnoj Koreji čak su 40 puta produktivniji od kineskih farmera, tvrdi Michael Spencer iz Deutsche Banke. To ja zato što je sva zemlja u Kini u vlasništvu države. Farme u Kini su kolektivizirane još za vrijeme Maoa - imovina i resursi pripadaju društvu, a ne pojedincima, kaže Spencer.

Reforme koje su uslijedile nakon Maoa trebale su povećati produktivnost. No nedostatak kredita i nemogućnost posjedovanja zemlje i dobivanja hipoteke odvratili su farmere od stvaranja industrijaliziranih farmi.

Farmeri u Kini ne mogu posjedovati zemlju. Zemlja im se iznajmljuje na određeni vremenski period. Kolektivizacija poljoprivrede počela je za vrijeme Maoa. Gotovo su sve farme kolektivizirane do 1962. godine. Zemlja je podijeljena seoskim “kolektivima”. Farmeri su bili grupirani u općine.

Unatoč onome što je pisalo na propagandnim plakatima, poljoprivredna produktivnost pala je za 30 posto između 1959. i 1961. te je 45 milijuna ljudi umrlo od gladi. Nove reforme, koje su došle u 'postmaovskoj' eri, vratile su poljoprivredi obiteljski orijentiranu upravljačku strukturu.

Kućanstva su dobila ugovore za zemlju na period od 15 godina, no zemlja je i dalje bila u vlasništvu seoske administracije. Do 1985. godine kućanstva su imala zadane kvote proizvodnje, a višak su mogli zadržati za sebe ili prodati državi po višoj cijeni. Taj je potez bio vrlo važan zbog odgovornosti koju su kućanstva dobila, a i omogućene su više cijene. U isto vrijeme cijene gnojiva i ostalih poljoprivrednih inputa rasle su sporijim tempom, što je poljoprivrednicima omogućilo da ostvaruju veći profit.

Farmerima je 1988. godine konačno omogućen najam zemlje, no ako bi uzeli “ne-farmersko” osoblje riskirali bi da se njihova zemlja preda nekome drugome. Seoske glavašine su preraspodijelile zemlju putem “velikih” raspodjela, tako da je zemlja koja pripada kolektivu iznajmljena drugima. To je obeshrabrilo farmere da ulažu u zemlju.

Velike preraspodjele zabranjene su 2003. godine i farmerima je dopušteno da zakupljuju zemlju i od lokalnih i od ostalih stanovnika, što je bio korak bliže imovinskim pravima. Takvo je tržište najma značajno poboljšalo produktivnost a manje produktivnim farmerima omogućeno je da se presele u gradove. No, oduzimanje zemlje uzrokovalo je socijalne nemire i prosvjede u Wukanu i Guangdongu, poljoprivrednici su zahtjevali da im se vrate farme.

Kina je 2006. godine ukinula poljoprivredni porez kako bi smanjila financijski teret farmera. No, još uvijek je zemlja u vlasništvu sela i ne može se dobiti hipoteka. Nemogućnost dobivanja hipotekranog kredita bi mogla koštati Kinu, jer to sprječava farmere da povećaju poslovanje i od obiteljske farme naprave industrijsku firmu. Osim toga, formalni su krediti za farmere ograničeni i oni se većinom oslanjaju na neformalne kredite tako da se zadužuju kod rodbine i prijatelja. Kineski farmeri formalne kredite koriste kako bi uložili u svoje farme a neformalne kredite koriste za ostale troškove kao što su obrazovanje, vjenčanja, sprovodi itd. Sve je to poljoprovredu učinilo neproduktivnom.

Štoviše, južnokorejski farmeri imaju manje vode i zemlje ali su 40 puta produktivniji od kineskih farmera. To je tako jer je kineska poljoprivreda vrlo radno intenzivna i manje je mehanizirana u odnosu na južnokorejsku poljoprivredu. Danas u primarnom sektoru u Kini radi oko 266 milijuna radnika, točnije u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. Broj radnika tog sektora obuhvaća 35 posto od ukupnog broja zaposlenih, što je manje u odnosu na 71 posto u 1978. godini. Očekuje se da će s razvojem kineskog gospodarstva poljoprivredna radna snaga u Kini pasti na 10 posto od ukupne radne snage.

Kineski gospodarski rast obilježen je migracijom stanovništva iz sela u grad. Kako bi se to nastavilo, kineski će farmeri morati proizvoditi dvostruko više u iduća tri desteljeća a Kina mora mehanizorati svoje farme.