Demeter, Južni Tirol oznake su koje ulijevaju povjerenje, što je s hrvatskim zaštićenim proizvodima?

U Hrvatskoj je tridesetak poljoprivredno-prehrambenih proizvoda zaštićeno oznakama geografskog podrijetla za što je utrošeno mnogo vremena i novaca.  

"Problem je što je to rađeno bez jasnog plana, pa su i rezultati slabi“, smatra prof.dr.sc. Damir Kovačić, profesor na Zavodu za marketing poljoprivrednih proizvoda na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Dodaje da je broj korisnika oznaka - poljoprivrednih gospodarstava - jako malen te kako one nisu prepoznate od strane potrošača.

Slavonski kulen

Kao primjer navodi nekadašnje veliko zanimanje javnosti, ali i proizvođača, za označavanjem Slavonskog kulena/kulina koje u konačnici nije dalo značajne rezultate.

"U vrijeme kada je oznaka zaštićena nije bilo korisnika. Trenutno postoje samo dva registrirana proizvođača dok ostali u tome ne vide interes“, nastavlja. Naime, svaki kvalitetni kulen zbog velike se potražnje bez problema uspije prodati.    

S druge stane, ako netko uđe u sustav certificiranja, neće imati dodatni trošak jer mu ga država refundira, ali će imati 'zafrkanciju', provjere od strane certifikacijskog tijela i dodatne administrativne poslove.

Sve generacije će klicati, živjeli hrvatski zaštićeni proizvodi!

Kovačić kao problem navodi što proizvođači od zaštite ne vide moguće koristi. Tu prvenstveno misli na veću cijenu. Zadnjih 30 godina cijena Slavonskog kulena je jednaka, 200-250 kuna za kilogram, dok su cijene drugih suhomesnatih proizvoda, primjerice slanine, ali i inputa, značajno porasle.  

Bilo je pojedinačnih pokušaja dizanja cijene kulena, no bez većeg uspjeha. "Teško će netko za komad suhog mljevenog mesa začinjenog paprikom i češnjakom, koliko god bio kvalitetan, htjeti platiti više od 250 kuna po kilogramu, možda sada ipak nešto više radi inflacije“, kaže.

Međutim, za vizualno privlačno pakiranje od 10 ili 20 deka certificiranog Slavonskog kulena, pojašnjava, mogla bi se postići cijena od 50-ak kuna, dakle dvostruko viša od trenutne. Dio tog povećanja, 25-30 posto, išao bi proizvođačima, a ostalo na marketinške troškove.

Koje su koristi od označavanja?

Ono proizvođačima omogućuje diferencijaciju od konkurencije i stvaranje preferencija kod kupaca, dok potrošačima jamči podrijetlo i kvalitetu. Vjerodostojne oznake mogu potaknuti one koji nemaju iskustva s nekim proizvodom da ga prvi puta kupe i kušaju. 

Istraživanja pokazuju, ističe Kovačić, da su potrošači spremni izdvojiti 20 do 30 posto više za označeni proizvod u odnosu na onaj koji to nije, a iste je kakvoće. Preporuča domaćim proizvođačima da ne bježe od kvalitete i visokih cijena budući za visokokvalitetne proizvode uvijek ima kupaca.

"Kod nas se u javnosti, ali i kod dijela 'stručnjaka', provlači teza kako je samo važno nešto zaštititi i time su riješeni svi problemi poljoprivredne proizvodnje, što je netočno“, upozorava. Oznaka je nadogradnja u kreiranju i plasiranju proizvoda, odnosno “šlag na kraju“.

Kada postoji kvaliteta, pojašnjava, konkuretna cijena, razvijen sustav distribucije i komunikacije s tržištem, tada vjerodostojna oznaka odnosno brend može povećati vrijednost proizvoda te posljedično i njegovu cijenu.

Ističe da označavanje, ili kako se to često u našoj poljoprivrednoj javnosti govori zaštita proizvoda, nije 'čarobni štapić' koji može nadomjestiti propuste u kreiranju i marketingu, odnosno riješiti problem konkurentnosti domaće poljoprivredne proizvodnje.

Uloga države

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska je željela zaštiti što više poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda oznakama izvornosti i geografskog podrijetla te zajamčeno tradicionalne specijalitete.

Država i EU osigurale su mjerama iz programa Ruralnog razvoja novac za zaštitu, pokriće troškova certifikacije i sudjelovanja u sustavu označavanja te promociju. Broj aktivnih korisnika ostao je ipak malen.  

Profesor kaže da je poseban problem što je zaštićen veliki broj proizvoda koji se na lokalnom tržištu nude u malim količinama te to baš i nema puno smisla. Drugi problem je manjak informacija i savjeta koje proizvođači dobivaju od savjetodavaca.

"Proizvođač mora uvidjeti konkretnu korist od ulaska u sustav označavanja, a te bi mu informacije trebao dati savjetodavac. Tako radi savjetodavna služba u Austriji“, uspoređuje naš sugovornik uz opasku da su “seljaci pametni ljudi i gdje vide interes, tamo se uključuju“.

Europa ima dobro razrađen sustav kvalitete, smatra. Uz već spomenute oznake zemljopisnog podrijetla, obuhvaćene su eko oznake, regionalne i privatne, te nacionalne oznake kao što je 'Dokazana kvaliteta'.

Demetar, Južni Tirol, Dobre stvari s farme..

Od privatnih izdvaja onu za biodinamičku proizvodnju 'Demetar' u vlasništvu udruge proizvođača, prerađivača i istraživača. Ima visoku vrijednost pa proizvodi postižu visoke cijene. "To je oznaka koja ulijeva povjerenje i utječe na odluku o kupnji“, govori.

Od regionalnih izdvaja 'Južni Tirol' koja se uzima kao dobar primjer jer je brendirana cijela regija. Iz tog jedinstvenog brenda proizašla je oznaka kvalitete za više poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

Meso treba jasno označiti, kao auto registarskom pločicom

Vrijedi spomenuti i 'Gutes vom Bauernhof', u prijevodu 'Dobre stvari s farme', koje je vlasnik Austrijska poljoprivredna komora. Okuplja preko 1700 poljoprivrednih gospodarstava koja se bave izravnom prodajom svojih proizvoda.

Napominje da je potrebno razlikovati označavanje pojedinačnih proizvoda ili gospodarstva. "Primjerice 'Demeter' i 'Gutes vom Bauernhof' koriste se za označavanje cijelog poljoprivrednog gospodarstva, a oznake kao što su one geografskog podrijetla za pojedinačne proizvode“, zaključuje.

Kovačić za kraj ističe kako istraživanja potvrđuju da potrošači na EU tržištu vjeruju europskim oznakama kvalitete.