Černobil danas, moderna poljoprivredna gospodarstva niču uz radioaktivnu zonu

Popularna HBO serija "Černobil“ u 2019. godini podsjetila je svijet na nuklearnu katastrofu iz 1986. godine. Eksplozija četvrtog reaktora nuklearne elektrane na sjeveru današnje Ukrajine i sada se smatra najvećom katastrofom uzrokovanom ljudskom nepažnjom. Kako bih saznao što se točno dogodilo s poljoprivredom te kako danas žive seljaci u radioaktivnim zonama Ukrajine i Bjelorusije odlučio sam potražiti odgovore od lokalnog stanovništva.

Prostor oko grada Černobila i šire područje grada Pripjata neće biti sigurno za život čovjeka još 20 tisuća godina, navodi National Geographic. Prema Nuklearnoj energetskoj agenciji (eng. Nuclear Energy Agency) radioaktivnim materijalom je zahvaćeno oko 5 milijuna i 200 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Na ozračenim prostorima nekada su bile organizirane prosperitetne kolektivne farme. Danas na povećem porječju rijeke Pripjat ne postoje uvjeti za proizvodnju hrane za ljude.

Ali na svega četrdesetak kilometara sjevernije od nekadašnje nuklearne elektrane nalaze se sela Burki, Brahin, Dublin i Soboli gdje je život seljana nastavljen unatoč izloženosti radioaktivnosti. Lokalno stanovništvo nabrojanih sela kao i stotina drugih, prije 33 godine je bilo evakuirano. Nakon nekoliko godina mnogi su se vratili na svoja imanja i nastavili normalnim životom uz prisutnu nevidljivu opasnost po život.

Černobil prije 1986. godine

Ukrajinci i Bjelorusi su iznimno gostoljubivi narodi - obrazovani i vrijedni Slaveni. U 20. stoljeću se smatralo kako je Slavenima potreban vođa s čvrstom rukom, radikalnim stavom i željom za ekonomskim napretkom. A takva politika nikako nije išla na ruku Ukrajincima. Bjelorusi su nešto manje iskusili loše ekonomske odluke pristigle iz Moskve. Diljem Ukrajine, u tada najbogatijoj poljoprivrednoj sovjetskoj republici sijala se smrt ruralnom stanovništvu. Proizvedena hrana se prisilno otimala za potrebe vojske i imućnijih.

Kako bi osigurali dovoljno hrane u cijelom Sovjetskom Savezu, centralna politika je pokrenula radikalan pokret kolektivizacije poljoprivrednog zemljišta. Privatna imovina se otimala u "korist cjelokupnog društva“ uz ideju osiguravanja hrane za stanovništvo, ali i obračuna s tada bogatijim seljacima, "kulacima“.

Trideset i tri godine poslije katastrofe moderna poljoprivredna gospodarstva se organiziraju neposredno uz radioaktivnu zonu. Gospodarstvo Oksane Kahowske udaljeno je 35 kilometara od zatvorene elektrane Černobil. Trenutno Oksana organizira proizvodnju bobičastog voća i ratarskih kultura na 850 hektara poljoprivrednog zemljišta.

Taj pokret je doživio potpuni kolaps unutar ruralnog stanovništva. Količine proizvedene i ljudima dostupne hrane su se kontinuirano smanjivale. Socijalističko kontroliranje gospodarstva, u svim Sovjetskim republikama dovelo je do nedostatka inovacija, znanja i potrebite infrastrukture. Borba za golo preživljavanje se nastavila u tada najbogatijoj poljoprivrednoj državi u Europi. U drugoj polovici 20. stoljeća, uvođenjem modernih zapadnih tehnologija "zelene revolucije“ prinosi poljoprivrednih kultura se povećavaju te Ukrajina postaje "Breadbasket“ Europe i Sovjetske Unije. Što bi značilo da je Ukrajina mogla prehraniti tadašnje stanovništvo Europe odnosno europskog dijela Sovjetske Unije.

Kontrolirana propaganda Sovjeta je prezentirala uspješnu kolektivnu poljoprivrednu proizvodnju kao krajnji rezultat pravilno izvršenih agrarnih reformi. Ali stvarnost je bila drugačija. Razgovorom s Ukrajincima sam saznao kako je već tada bilo čvrstih želja za odvajanjem Ukrajine od Rusije. "Svijetu se predstavljalo cvjetanje i uspješnost provođenja socijalizma, a mi smo pognute glave šutjeli i radili za mrvice“, rekao je Ivan Motuz, jedan od sugovornika. Kad se govori o razdoblju sedamdesetih i prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća povelik broj mojih sugovornika bio je podijeljen. Mnogi govore kako je to bio jedini prosperitetni period Unije.

Svijet okrenut naopačke

Prvi svibanj 1986., praznik rada koji je promijenio svijet zauvijek. Prema danas dostupnim informacijama uzrok eksplozije četverog reaktora Černobilske elektrane bilo je testiranje reaktora u noći 26. travnja 1986. godine pod vodstvom neiskusnog nuklearnog inženjera. Uz navedeno, danas postoje tvrdnje kako je sovjetsko nuklearno inženjerstvo zakazalo kod same izrade nuklearne elektrane. Mnogi smatraju da je upravo černobilska katastrofa bila početak raspada Sovjetskog Saveza. Od tog događaja nadalje sve je počelo ići naopako za tadašnje političke vođe. Nekoliko godina kasnije se dogodio raspad, u to vrijeme druge najsnažnije države na svijetu.

Volodimir Zhyvetski iz malog bjeloruskog sela Burki ispričao mi je svoje iskustvo. Volodimir je tada bio zaposlenik obližnjeg kolhoza. "Kao i svake godine do tada, to je bio period sjetve jarih zrnovitih kultura. Mehanizacija je neprestano radila na poljima kolhoza, jer mi smo s ponosom zasijavali novi život. Tada smo bili vrlo ponosni na naše društvene kompanije. To je država napravila. Kolhoz je bio mjesto gdje smo mogli vidjeti plodove svog rada. U to vrijeme telekomunikacijska infrastruktura je bila vrlo nerazvijena diljem ruralnih predjela. Volodimir nastavlja, mi nismo znali što se događa. Negdje početkom svibnja, dobili smo naredbu evakuacije iz naših kuća. Naravno, bilo je otpora. Nismo znali zašto, nitko nije davao odgovore. Bili smo prisiljeni. Imanja, zasijana polja i stoka je ostala iza nas", kroz suze je rekao Volodimir.

Imamo primjera obitelji koji su pružili otpor kod evakuacije te ostali raditi i živjeti u radioaktivnoj zoni. Ti ljudi su preživjeli na hrani koju su proizveli na radioaktivnoj zemlji. Na njihovim primjerima vidimo da nema nikakvih posljedica, kaže Aleksij Taraski.

Nedaleko sela Burki, nalazi se nešto veće naselje Brahin. Okolo su sve pusta sela. Jedini stanovnici su pokoja starica i divlje životinje. Sugovornici iz mjesta Brahin kažu kako im se tada čitav svijet okrenuo naopačke. "Mjesta u pograničnom području s Ukrajinom danas ne postoje. Prije, tamo je bilo živahno, djeca su odrastala, a danas nema nikoga", govore mještani Brahina. Ljudi su bili odvedeni u udaljena mjesta, a zemlja ostala napuštena. Brahin je mjesto smješteno tik uz radioaktivnu zonu rezervata Palieski u Bjelorusiji. Tamo se život vratio. Škole, trgovine, ambulante danas normalno rade. Većinom ondje žive ljudi koji se nisu htjeli odseliti odnosno oni koji su se vratili nakon nekog vremena.  

Hrana iz radioaktivne zone

Trideset i tri godine poslije katastrofe moderna poljoprivredna gospodarstva se organiziraju neposredno uz radioaktivnu zonu. Gospodarstvo Oksane Kahowske udaljeno je 35 kilometara od zatvorene elektrane Černobil. Trenutno Oksana organizira proizvodnju bobičastog voća i ratarskih kultura na 850 hektara poljoprivrednog zemljišta. Ona je prije četiri godine preuzela posrnuli kolhoz koji je bio zatvoren od 1986. godine te uz pomoć švedskih ulagača pokrenula vrlo zanimljivu poslovnu priču.

"Mi ovdje proizvodimo visokokvalitetnu hranu za životinje i ljude. Pokušavamo pomoći stanovništvu koje je ostalo živjeti i održavati ova područja. Naša firma osigurava zaposlenja, a u isto vrijeme povećavamo proizvodnju na površinama koje su u vlasništvu selskih domaćinstava. Od ove godine smo počeli s otkupom meda. Mnogi vide svoju priliku upravo u bavljenju pčelarstvom", navodi Oksana.

Ali koliko je hrana iz tog područja sigurna za zdravlje ljudi? Odgovor sam potražio kod Aleksija Taraskog u Kijevu. Aleksij je nezavisni inspektor hrane koji već dulji niz godina radi na utjecaju radijacije na zdravlje ljudi. Donedavno su dijelovi Bjelorusije i Ukrajine imali strogu zabranu stavljanja poljoprivrednih proizvoda na tržište. Zahvaljujući istraživanjima i strogim kontrolama došlo se do zaključka kako je hrana proizvedena u nekim područjima radioaktivne zone sigurna za konzumiranje.

"Imamo primjera obitelji koji su pružili otpor kod evakuacije te ostali raditi i živjeti u radioaktivnoj zoni. Ti ljudi su preživjeli na hrani koju su proizveli na radioaktivnoj zemlji. Na njihovim primjerima vidimo da nema nikakvih posljedica", govori Aleksij Taraski. 

Najveći problem su šumski plodovi

Prema dostupnim informacijama koje prenosi Reuters, masovniji povratak u radioaktivne zone te početak proizvodnje hrane započeo je 2014. godine. Jedan od razloga povratka stanovnika u ta područja je nemogućnost financiranja evakuiranih ljudi u velikim gradovima. Zbog nestabilnosti u Ukrajini mnogi su tada izgubili sigurne poslove u gradovima. Povratkom u sela gdje su živjeli prije 1986. otvorile su im se nove mogućnosti. Jedna od njih je upravo poljoprivreda.

Aleksij dodaje, ukoliko se gornji sloj vegetacije, koji je bio pogođen radijacijom okrene dolje, utjecaj radioaktivnosti na novu vegetaciju je minimalan. Najveći problem su šumski plodovi, poput gljiva. To nikako ne preporučujemo za konzumaciju. U Bjelorusiji, djelomično u Ukrajini i Rusiji postoje strože kontrole hrane na radijaciju u usporedbi s Europskom Unijom.

Konzumacija mesa, mlijeka, meda i žitarica u nekim područjima zahvaćenih radioaktivnim materijalom je zabranjena, a u većini nije. Lokalno stanovništvo proizvodi hranu koju konzumira i oni tu ne vide nikakvih problema. Postavlja se pitanje je li hrana nakon 33 godine zdrava za konzumaciju ili je jednostavno došlo do nedostatka novca za financiranje daljnjih istraživanja.