Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Srpski aduti za EU
  • 20.12.2017. 14:30

Prepoznati stare zanate kao potencijal

Ako načelno stremimo EU, i naša država bi trebalo da se ponaša u skladu sa tamo prisutnim standardima. U slučaju starih zanata - pomozite im da budu vidljiviji, a zanatlije, bar u početku, nemojte zatrpati visokim dažbinama.

Foto: Milica Đokić, Dragan Đorđević, Slobodan Milošević, Ana Ilić Panjković
  • 5.555
  • 271
  • 0

Po obrazovanju diplomirani politikolog, Milica Đokić već dvadesetak godina u Beogradu radi kao zanatlija. Bavi se starim i lepim zanatom - ručnim tkanjem na drvenom razboju. Kaže da je tim zanatom počela da se bavi slučajno.

Tri meseca je bila u "školici" ručnog tkanja. Potom je to postalo hobi, a nekog određenog vremena odlučila je da registruje radionicu i postane zanatlija.

Spoj savremnosti i tradicije

Na svom razboju izrađuje savremene tkanine, koje su inspirisane tradicionalnim motivima i krojevima, mada često radi i replike narodnih motiva. Uglavnom izrađuje odevne predmete, koji su nosivi i u savremenom svetu, trudeći se da zadrži narodna obeležja.

"Kupci mojih proizvoda su uglavnom žene i to, kako one srednjih godina, koje žele da u svojoj garderobi imaju detalj kojim će oplemeniti svoju garderobu i dati joj lični pečat, tako i sve češće, mlade devojke, što me posebno raduje. One žele da se izdvoje iz mase uniformisanih vršnjakinja i kroz neki detalj istaknu i svoju individualnost, a da istovremeno budu i savremeno obučene. S obzirom da je svaki proizvod unikat, često rađen uz konsultaciju sa kupcem i da sama izrada zahteva dosta vremena, zadovoljna sam prodajom, pogotovo ako se uzme u obzir i kupovna moć većine stanovništva", kaže Milica.

Dodaje da od ovog zanata, ipak, minimalno zarađuje:

"Zbog materijalne situacije kupaca, cena proizvoda je takva da kada se odbiju troškovi nabavke materijala i druge obaveze prema državi, zarada je stvarno minimalna. Činjenica je da se uglavnom kupuju pokloni i to ili našim ljudima, koji žive u inostranstvu, ili strancima, uz obrazloženje da su takvi unikatni i ručno rađeni radovi tamo jako cenjeni i skupi, a da davalac poklona ipak ovde može da odvoji novac za kupovinu takvog poklona. Ovo je situacija, ne samo sa prodajom mojih radova, već i sa radovima ostalih kolega zanatlija koji se bave opančarstvom, duborezom, vezom, pletenjem, grnčarstvom, izradom predmeta od drveta, stakla, narodnih nošnji, starogradskih nošnji i suvenira".

Milica Đokić kaže da je zarada minimalna

Ko će da nastavi zanat?

Zanatlije često pripadaju trećoj generaciji koje se bave tim poslom. Milica Đokić kaže da je malo verovatno da će njihova deca nastaviti da se bave porodičnim zanatom. Razlozi su mnogobrojni.

"Materijalni momenat je jedan od najvažnijih. Sirovine su skupe i teško se nabavljaju. Uglavnom se uvoze, a zanatlija koji nije registrovan, ni obučen za te poslove, prinuđen je da se snalazi ili kupuje sirovine po maloprodajnim cenama, što mu poskupljuje rad. Na primer, sve manje zanatlija ima zalihe sirovina, pa često moraju da odbiju narudžbinu, jer nemaju određenu boju čoje koju kupac traži. Nekada su zanatlije počinjale kao šegrti, dve ili tri godine, pa kao kalfe, opet dve ili tri godine, pa polagali ozbiljne ispite da bi postali majstori. Danas za to nema ni interesovanja, a iskreno rečeno, za mnoge zanate ne bi ni mogla da se formira stručna komisija pred kojom bi polagali majstorski ispit, jer starih majstora više i nema", ističe Đokićeva.

Priča o zanatstvi, priča o problemima

Zanatlija je danas prinuđen da bude i dobavljač i radnik i prodavac i menadžer, a vrlo često, pošto uglavnom žive u selima, mora da se bavi i poljoprivredom kako bi preživeo. I tu se "spisak" problema ne završava, kaže Milica Đokić:

"Plasman robe je još jedan veliki problem. Iznamljivanje lokala, plaćanje pratećih troškova za lokal pored onih redovnih, porezi i doprinosi, postaju preveliki teret za zanatlije i tako prave zanatlije polako, ali sigurno nestaju, nažalost. Održavanje raznih vašara i izložbi, sa izuzetno visokom cenom prodajnog mesta, nisu rešenje za zanatlije, već možda za ljude koji se time bave iz hobija ili da bi dopunili kućni budžet. Bojim se da će stari, tradicionalni zanati stvarno nestati, jer se više ne održavaju u okviru porodice, što je nekada bila tradicija. Nerealno je očekivati da se javljaju novi mladi ljudi koji žele da započnu taj posao. Naravno, ima i takvih ali brzo odustaju kada shvate da za učenje zanata nije dovoljan kurs od petnaestak dana ili 'dnevna radionica', već da se zanat uči godinama. Možda bi se situacija popravila kada bi država stvarno podržala ove zanate, kao što to čine druge države, koje su svoje zanatlije koji se bave starim zanatima oslobodili plaćanja poreza i doprinosa, obezbedile im prodajne lokale za koje ne plaćaju zakup i još ih finansijski dotirala kako bi opstali u proizvodnji".

Naša sagovornica ne očekuje svetlu budućnost ni za pirotski ćilim:

"Pirotski ćilim je proglašen za brend, ali se ćilimarstvom retko ko još bavi, jer je tkanje ćilima spor proces, a prodaja je neizvesna. Naši ljudi uglavnom imaju nasleđene ćilime koji nisu 'pirotski', ali gledaju kako da ih prodaju. Koliko god da im se stranci dive, zbog njihove težine nisu poželjni za transport avionom".

Prodaja opanaka preko Fejsbuka

Opančar Slobodan Milošević iz Velike Plane kaže da je gotovo izvesno da će se sa njim opančarski zanat završiti u njegovoj porodici. A tim poslom je njegov otac počeo da se bavi davnih 40-tih godina prošlog veka. Konstatuje da u Srbiji ne postoji fabrika za proizvodnju đonova za opanke pa ih uvoze iz Grčke, Turske i Italije, što im umnogome poskupljuje proizvodnju. Kaže da mu je za izradu para opanaka za folklor potrebno dva do ti sata, a zatvorene proizvodi i do pet dana.

Srpski opanci

"Najviše opanke proizvodim za folklorna društva. Oni čekaju da im država da donaciju od nekih 100.000 dinara, pa napravim opanke za celo društvo. Inače, najviše opanke prodajem preko interneta. Imam svoju Fejsbuk stranicu 'Srpski opanci'. Ta omladina koja se bavi folklorom, a to je moja ciljna grupa, je na toj društvenoj mreži. Prodavao sam tako opanke i za Nemačku, Novi Zeland i za SAD, naročito za naše ljude u Čikagu. Ali poštarina je preskupa. Napravim opanak za 20 evra, a platim poštarinu 15", kaže Slobodan.

Za tiho nestajanje zanata dobrim delom krivi i državu. Evo i njegovog primera:

"Nakon smrti oca 2007. godine prijavio sam opančarsku radnju. Zatrpali su me sa porezima, prirezima, socijalnim i ostalim dažbinama. Država bi trebalo da nas pusti godinu - dve da nađemo mušterije. Mi se bavimo starim zanatima. Nisam fabrika koja proizvodi slavine. Godišnje proizvedem 200-300 pari opanaka. Pa bi država trebalo na osnovu prometa trebalo da nas oporezuje".

Grnčarija Đorđević nakon 90 godina prvi put dobila državnu pomoć

Grnčarija Đorđević u Obrenovcu postoji od 1927. godine. Počeo Voja, nastavio Bane a od 1987. se tim poslom bavi Dragan Đorđević, a naslednik se već uključio u posao. Proizvode upotrebnu grnčariju (lonci, šerpe, sačevi), vrtnu grnčariju (ćupovi, saksije) i dekorativnu grnčariju za enterijere i eksterijere.

"U Srbiji proizvodimo za veće sisteme, radimo dosta za etnorestorane u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Maloprodajni objekat imamo u Beogradu, prodavnicu imamo i u Obrenovcu, a preodajemo iz proizvodnog pogona. Ove godine smo stvarili rekordan izvoz. Oko četvrtinu proizvodnje. Izvozili smo u Švedsku i Sloveniju", navodi Dragan.

Đorđević upošljava pet stalnih i tri povremena radnika. Nakon 90 godina postojanja, ove godine prvi put su dobili i državnu pomoć.

"Od Ministarstva trgovine dobili smo pomoć od 600.000 dinara. Uslov je bio da prijavim jedog radnika u vremenskom periodu od 10 meseci. Od tog iznosa sam za marketing dobio 100.000 dinara", kaže Đorđević.

Grnčarija za pripremu đuveča

Odnos države prema zanitlijama karakteriše kao - maćehinski i žali zašto odnos državne administracije prema zanatlijama nije kao u EU.

"Bio sam u velikim gradovima Evrope. Proizvođači tradicionalnih, unikatnih proizvoda imaju svoje radnje u centru Amsterdama, Praga, Barselona i drugih gradova. U Budimpešti imaju mesečni podsticaj od 150 evra, samo da održe zanat. Uz to imaju mogućnost da proizvode prodaju na udarnim mestima. Meni su na Kalenić pijaci sklonili lokal, koji je na jednom mestu bio 60 godina. Nisu mi ni ponudili drugo mesto. Niko neće da prepozna potrebu da se u velikim gradovima otvore mini centri gde bi se prodavali proizvodi načinjeni na tradicionalan način", smatra Dragan.

Rad sa mladima

Svakako da bi trebalo pohvaliti etuzijaste, koji mlade uvode u osnove starih zanata. Ana Ilić Panjković se školovala se za konfekcijskog tehničara u Somboru i strukovnog inženjera dizajna za tekstil i odeću u Beogradu. Preduzetnica je od 2009. godine, vlasnica je zanatsko-umetničke radionice Rustikanna u Somboru. Sertifikovani je član Udruženja starih, umetničkih zanata i domaće radinosti Sombor za umetničko oslikavanje predmeta, izrada suvenira, trukovanje i vez. Naročito se ističe u radu sa decom koje upoznaje sa tajnama starih zanata.

"Kao društvo moramo više raditi sa decom. Bilo bi dobro kada bi planski decu školskog uzrasta upoznavali sa starim zanatima i tako ih zainteresovali za taj posao", kaže Ana.

Deca se upoznaju sa tajnama starih zanata

Ove godine radionice starih zanata za mlade su održane od 27. do 30. novembra. Projekat je finansiran iz Budžeta grada Sombora za realizaciju lokalnog akcionog plana za mlade za 2017. godinu.

Foto: Milica Đokić, Dragan Đorđević, Slobodan Milošević, Ana Ilić Panjković

"ZPP i Srpski aduti, (R)Evolucija poljoprivrede" projekat sufinansiran iz budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.


Foto prilog


Tagovi

Stari Zanati Grnčarstvo Opančarstvo Tkanje Milica Đokić Dragan Đorđević Slobodan Milošević Ana Ilić Panjković


Autor

Đorđe Simović

Više [+]

Dugogodišnji agrarni novinar, objavljuje u štampanim i elektronskim medijima u zemlji i regionu. Nosilac više nagrada za agrarno novinarstvo. Moto: "Nemoj pa se ne boj."


Partner