Po prvi put, 16 nepoštenih poslovnih praksi koje je jednostrano nametnuo bilo koji trgovinski partner biće zabranjene širom EU.
Na snazi su nova pravila koja će osigurati kompletnu, 100% zaštitu evropskih poljoprivrednika, kao i malih i srednjih dobavljača, od nepoštenih poslovnih praksi u lancu snabdevanja hranom.
Novo zakonodavstvo EU obuhvata poljoprivredne i prehrambene proizvode koji se plasiraju na evropskom tržištu.
Po prvi put, 16 nepoštenih poslovnih praksi koje je jednostrano nametnuo bilo koji trgovinski partner (trgovci na malo, prerađivači hrane, trgovci na veliko, zadruge, organizacije proizvođača, pojedinačni proizvođači) biće zabranjene širom EU.
Države članice moraće imenovati tela odgovorna za primenu novih pravila. Imenovana tela imaće ovlašćenja za izricanje novčanih kazni i pokretanje istraga nakon pritužbi.
Nepoštene, takozvane "crne" trgovačke prakse, zabranjene su bez obzira na okolnosti.
Neke od njih su nepoštovanje roka plaćanja od 30 dana za kvarljive proizvode, odnosno 60 dana za nekvarljive proizvode. Tu je i otkazivanje narudžbine u prekratkom roku za kvarljivu robu, kao i jednostrane izmene ugovora od strane kupca.
Primer koji se navodi u brošuri, vrlo je slikovit.
Veletrgovac srednje veličine očekuje velike vrućine za koje planira da nabavi veću količinu dinja od jednog manjeg poljoprivrednog proizvođača ili udruženja. Ipak, veletrgovac nema dovoljan kapacitet hladnjača za toliku isporuku. Ispostavi se da je vreme bilo puno hladnije od očekivanog pa veletrgovac proda manje dinja, a ostatak brzo propada. Zbog toga trgovac na veliko mora odbaciti deo isporuke, a prilikom plaćanja proizvođaču, ne želi platiti naručeni deo dinja koje nije uspeo prodati, ostavljajući ga u gubitku koji je rezultat lošeg planiranja i skladištenja veletrgovca.
Istovremeno, "sive" trgovačke praske su dozvoljene samo u slučajevima ako se dobavljač i kupac oko njih dogovore na jasan i nedvosmislen način. Kao što je objašnjeno u brošuri, jasan dogovor treba obezbediti transparentnost i predvidivost, odnosno, obe strane znaju šta su i koja su njihova prava i obaveze.
Siva praksa tiče se, na primer, aktivnosti promocija, marketinga i oglašavanja, za koje kupac nudi određene usluge dobavljaču kako bi bolje promovisao njihov proizvod, ali očekuje da dobavljač učestvuje u ovim troškovima.
Evo i primera. Kreće sezona roštiljanja, a kupcima su posebno zanimljivi jagnjeći kotleti. Trgovac želi da promoviše njihovu prodaju, ali i drugu opremu za roštiljanje i planira čitavu marketinšku strategiju koja će uključiti lokalne radio oglase i reklame za jagnjetinu u njegovim katalozima. Jagnjetinu će nabaviti od lokalnog poljoprivrednika, ali želi da i on učestvuje u akciji i to tako što će isporučiti veću količinu jagnjetine, ali po nižoj ceni. Takođe, taj bi poljoprivrednik trebao pomoći finansirati marketinšku kampanju. Ovo stvara dodatnu vrednost za uzgajivača koji će zaključiti da je ova strategija dobra za promovisanje prodaje njegovih proizvoda.
U svakom slučaju, sada je na državama članicama da svaka za sebe odrede nadležno telo koje će sprovoditi propisane zabrane te odrediti njihova minimalna ovlašćenja.
Na izvršnim vlastima je da odluče kako će koristiti ova ovlašćenja, u konkretnim slučajevima, a ona se sastoje u tome da se kazne kupci koji primenjuju nepoštene trgovinske prakse.
Tagovi
Autor