Amaterski pčelari sa manjim brojem košnica ne sele svoje pčelinje zajednice na udaljenije paše. Međutim, retki su profesionalni pčelari koji svoje košnice u toku godine drže na jednom mestu. Koje su prednosti i mane ova dva načina pčelarenja, objašnjava Dejan Milošević iz Drmna, predsednik Udruženja pčelara u opštini Požarevac.
Može da se pčelari na dva načina - stacionarno kada se košnice tokom cele pčelarske sezone ne pomeraju sa izabrane lokacije i selidbom košnica na udaljenije medonosne paše. Nema rentabilnog pčelarenja i većeg unosa meda bez selidbe košnica na bar dve-tri paše. Među pčelarima kruži izreka: "Med se proizvodi na točkovima".
Ipak, početnici u pčelarstvo sa manjim brojem košnica ne treba da razmišljaju o selidbi sve dok ne povećaju broj svojih pčelinjih društava i bolje 'ispeku' pčelarski zanat. A za to će im trebati, kažu iskusniji pčelari, bar dve-tri godine.
Međutim, i stacionarno pčelarenje može biti veoma uspešno ako u blizini ima medonosne paše koja će se sukcesivno smenjivati od proleća do jeseni. U takvim uslovima, osim meda, na stacionarnom pčelinjaku se može proizvoditi polen, propolis, matični mleč, matice, rojevi. Stacionarni pčelar ima manje finansijske izdatke jer ne mora da poseduje transportni kamion (kontejner) i da plaća dizel gorivo pri selidbi.
Stankovići se odlučili za stacionarno pčelarenje iz bezbednosnih razloga, ali zadovoljni su zaradom
Ali, iskusni pčelari to dobro znaju, na stacionarnom pčelinjaku ne može biti većih prinosa meda, a pčelinja društva će biti slabije razvijena.
Prema aktuelnom Pravilniku kojim se reguliše seleće pčelarenje, pčelar se prethodno dogovara sa vlasnikom parcele i priavljuje nadležnoj veterinarskoj službi. U obavezi je da nakon postavljanja košnica na vidnom mestu istakne ploču sa čitko ispisanim imenom i prezimenom, punom adresom stanovanja i brojem telefona. Obavezno je i isticanje takozvanog ID broja gazdinstva iz centralne baze obeležavanja životinja.
"Prednosti selidbenog pčelarstva su da možete da birate lokaciju za postavljanje košnica na određenoj pčelinjoj paši. Ja selim oko 90 odsto svijih košnica, od trenutno postojećih 650. Preostalih deset odsto su stacionirane. U ovogodišnjoj pašnoj sezoni iz njih sam vrcao oko pet kilograma meda, a iz onih koje su bile seljene od 15 do 20 kilograma. Osim toga, na bogatim selećim pašama pčele se manje zamaraju u potrazi za nektarom je čim je paša u neposrednoj blizini", ističe Dejan Milošević.
Međutim, seleće pčelarenje ima i svojih mana, pre svega rizika od krađe košnica i trovanje pčela na novim privremenim lokacijama zbog preteranog i nesavesnog tretiranja poljoprivrednih useva raznim pesticidima, naročito na poljima suncokreta i u blizini velikih voćnjaka.
Novi propisi: Od susednog pčelinjaka udaljenost najmanje 200 metara
Na dužem selidbenom putu pčelinje zajednice naglo slabe, naročito one starije i iscrpljenije. Često se događa da se prilikom seljenja izgubi pola kilograma pčela po košnici, a to je siguran znak da se posle dve-tri selidbe mogu izgubiti sve starije pčele.
Takođe, selidba se obavlja u najtoplijem delu godine, pčele se uznemire od transporta i stvaraju veću toplotu od koje osećaju gušenje u košnici. Ako nije obezbeđeno dovoljno provetravanje košnice, pčele se mogu ugušiti.
"Za potrebe selidbe pčelinjih zajednica pčelari uglavnom kupuju polovne kamione i prikolice i prepravkama ih prilagode za pakovanje i transport košnica. Veliki problem predstavlja i nedostatak tehničkog atesta za kamione i prikolice koje su dugim vremenom upotrebe vozila izgubljene, jer je reč o pravljenim ili nasleđenim prikolicama sa kontejnerima. Prikolice i kamioni su kupovani pre 30 godina kada i nije tražen atest. Kupovalo se tada i od izbeglih pčelara iz drugih jugoslovenskih republika", kaže naš sagovornik i dodaje da sada, iako se nalaze u dobrom stanju, nisu u funkciji zbog nedostataka pomenute dokumentacije.
Tagovi
Autor