Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • izmeđ međe
  • 20.12.2019. 12:00

Za krčenje voćnjaka najveći krivci su političari, ali i pomodarstvo

Poticati podizanje nasada voća u jednom području moralo je biti planski, a ne da se dogodi da svi posade istu vrstu, čak i sortu pa je poslije nema tko u točno određeno vrijeme brati, a ni prodati.

Foto: Depositphotos/branex
  • 1.084
  • 94
  • 0

Radna snaga je u poljoprivredi veliki problem. Posebno je to izraženo u voćarstvu gdje ima nešto mehanizacije koja može pomoći, ali ne i zamijeniti ljudski rad. Zamislimo da ne postoji kombajn za ubiranje uroda kukuruza ili žetvu pšenicu, a imamo u jednom selu desecima i stotinama godinama 20 hektara kukuruza ili pšenice. Onda vam dođe neki operativni program za nove hektare. Svih ovih godina bilo je 100 ljudi koji su želi pšenicu ili brali kukuruz, a sad odjednom umjesto 20 hektara kukuruza, selo počne raditi 700 hektara kukuruza i tisuću hektara pšenice. Broj ljudi i dalje isti - stotinu. 

Što bi tada bilo? Kukuruz bi ostao neobran, a pšenica nepožnjevena. Sigurno ne bi tražili novih tisuću ljudi da beru kukuruze i žanju pšenicu. Nema ih. I da ih ima, nema onih koji to znaju raditi ili uopće mogu raditi. Pa bi valjda trebali biti ljuti što nitko neće raditi? Čak tražiti da gradovi i država siromašnima ne daju socijalnu pomoć jer neće dolaziti kod nas brati kukuruz i s kosom u ruci žnjati pšenicu (?!). No, u ratarstvu je čovjek izumio kombajn i rješenje je pronađeno pa danas svu pšenicu jednog sela skinu dva kombajna u pet dana.

Ne može svatko orezivati i brati 

Upravo se to dogodilo s voćarstvom. Imali smo do sada u jednom selu pet, deset, ili možda malo više hektara voćnjaka i 30-tak ljudi koji znaju orezivati i brati to voće te su svake godine na raspolaganju. Odrađuju poslove za honorar, nadnicu ili neki drugi vid plaćanja. Uvijek ih angažiramo. I onda se dogodi famozni operativni program za podizanje trajnih nasada i svi podižu plantaže jabuka, višanja, bresaka, šljiva i što sve ne. Pa zemlju na desetke hektara kupuju i gradski političari, poduzetnici i novopečeni voćari. Odjednom imamo novih 20 voćara i novijih 300, pa i više hektara voćnjaka koje treba gotovo u isto vrijeme orezati, a kada urode i pobrati.

Od mehanizacije imamo neke platforme za branje, ali bere ih čovjek. Imamo i tresače višanja, ali i uz njih treba čovjek. U selu i okolici i dalje imamo tih 30-tak ljudi koji su tradicionalno radna snaga u orezivanju i berbi. I svi poslije ljuti što neće oni na socijali ići raditi u voćnjake. Kao da svi znaju rezati grane i mogu stajati na platformama za branje jabuka! Vratimo li se na početnu priču o kukuruzu i pšenici, sve je isto. Jel bi mogli pronaći preko noći novih 300 berača kukuruza i kosaca koji bi ručnom kosom kosili žito? Ne bi. Tako ne možemo naći ni berače voća. Nema ih i gotovo.

I da ih ima, imali bi problem i sa sortimentom voća. Jer dogodi se da jedan podigne plantažu jedne vrste voća, primjerice jabuka. Onda to isto napravi još jedan, pa još jedan i tako redom kao da kopiraju jedni druge. U isto vrijeme treba pobrati sve te plodove jer su baš svi htjeli posaditi istu sortu. Jabuke još donekle imaju rješenju u čuvanju u hladnjačama, ali vrlo često su se njih nekoliko odlučivali saditi breskve i nektarine. I normalno, tko sad kada su ti voćnjaci došli u rod može pobrati 100 ili 200 hektara bresaka i nektarina u roku nekoliko dana?

Izostala planska sadnja 

Idući je problem da ubrano treba uskladištiti i sačuvati jer tržište ne može sve breskve i nektarine prihvatiti. Naravno, teško se čuvaju. Nije nam kriva ni socijala što ne želi u berbu voća, a ni nezaposleni. Jer nije svatko za taj posao. Kriva je ondašnja poljoprivredna vlast u državi što nije uvjetovala plansku sadnju voća pa danas imamo mnogo iskrčenih voćnjaka. Čak i jabuka, a najviše nasada bresaka, nektarina, višanja, kupina i nekih drugih za koje smo imali neriješeno tržište, radnu snagu i mogućnosti smještaja u hladnjače. Nedavno nam je jedan voćar ispričao da vadi sve breskve i nektarine i sadi bademe.

"Breskve se ne mogu čuvati duže od 20 dana i zato prelazim na novu kulturu - bajam i to u suradnji sa znanstvenicima. Može se dugo čuvati i cijena je prihvatljiva", rekao mi je nedavno komentirajući i da je vrijeme cvatnje u doba kada u kraju oko Osijeka nema neugodnih proljetnih mrazeva.

Dakle, plan, poljoprivredna politka i političari ipak su glavni krivci u mnogim problemima koji su nastali u poljoprivredi. Jer uzeli su se novci, podigli nasadi pa i na područjima koji uopće nisu za voćarstvo zbog loših klimatskih uvjeta. I zato se treba najviše čuvati politike i političara. Upravo oni često nisu na visini zadatka i treba ih dobro kontrolirati. A valja se čuvati i pomodarstva. Jer ovo s breskavama i nektarinama te s višnjama u Slavoniji, Baranji i Srijemu je bilo čisto pomodarstvo koje je prešlo u avanturizam. Bilo je još bisera koje je podržavala država. Nutrije, nojevi, činčile u stočarstvu su bile nekih od tih. Bilo je mnogo farmi, a danas niti jedna od njih.


Tagovi

Voćarstvo Berači Breskve


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Čestitamo vam Međunarodni dan mrkve!
Skoro da smo zaboravili na kraljicu mrkvicu, najvažniji sastojak svakog poštenog čušpajza.
Foto: Depositphotos/nblxer