Uzgoj smilja je probudilo zlatnu groznicu na Balkanu.
U ovo vrijeme Rab je običavao biti pun berača smilja. Navodno moraš pogoditi tih par dana kada smilje cvjeta i ubrati ga da bude dovoljno izdašno za destilaciju. Prije sto godina, tamo negdje sedamdesetih, kad sam dolazio na otok, gotovo bih se bio onesvijestio od mirisa koji se širio vrištinom. Smilje, bosilje, kadulja, mažuran. Sve je to opijalo i zavodilo turiste da bi opetovali svoj dolazak na Rab.
Ne znam koliko traje ova opsjednutost smiljem, no u vrijeme moje mladosti, furešti bi ubrali koji stručak smilja i osušili ga za ponijet u domaju. Danas, tridesetak godina kasnije, Rab je izgubio svoj miomirisni identitet. Dođeš li s trajektom moraš dobrano potegnuti ariju na nos da bi osjetio tragove mirisa Mediterana kakav je bio. Ne pripisujem to snažnoj betonizaciji otoka, već učestaloj devastaciji koja je uslijedila pojavom snažnog interesa za smiljem.
Već sam u svojim kolumnama pisao o cijeni kilograma smilja, njegovoj obradi, ali i kaznama za ilegalno branje. Rab je gotovo opustošen neselektivnim branjem. Mještani su ogorčeni na činjenicu da nitko od nadležnih nije zaustavio ilegalno branje. Da nam se ljudi nisu digli i pobunili, danas bismo imali totalne pustare na otoku. Gledam, Hercegovci dobro prate situaciju u Hrvatskoj. Ako netko zna namirisati dobar posao, onda su to oni. Radišno su pobijedili hercegovački krš i zasadili smilje. Sad ima smilja više nego nekad duhana. Bojim se da će šverc sa škijom opet dignuti cijenu u nebesa.
Iako postoje regule o branju smilja, njih se nitko ne pridržava.
Hercegovci se odrekli pušenja i okrenuli se uzgoju smilja u medicinske svrhe. Prve rezultate očekuju kroz dvije do pet godina nakon uloženog. Kod nas se još mnogi oslanjaju na darove prirode. Već sam vam pisao da mi prijatelj želi zasaditi dvadesetak hektara smilja na Rabu. Ako mu i uspije, uslijedit će ono čega se mnogi smiljari boje - uložiš u sadnice, brineš o poljima, ogradiš ih i onda ti se pojavi neki znalac koji ti u tren oka obradi teren tako stručno da nakon toga možeš samo sjesti i plakati ili si ispucati trofejni metak u sljepoočnicu.
Iako postoje regule o branju smilja, njih se nitko ne pridržava. Ne bere se iznad korijena, ne bere se tek dvije trećine grma i ne beru ga samo profesionalni licencirani berači. Ne, branje smilja je postalo opće prihvaćeni sport za široke ilegalne mase. Iako se ulazak na privatne posjede sa smiljem pripisuje tek jednoj maloj nacionalnoj skupini, smilje kradu svi jednako i s jednakim žarom. Hrvati vole ilegalnu zaradu. Siva, crna, ljubičasta i kakva god ekonomija nužno je zlo kojim se hrvatski građanin bavi da bi prehranio svoju siromašnu obitelj. U Hrvatskoj je više od četvrtine stanovništva siromašno ili na granici siromaštva. Ova utrka kamenjarima za brzu zaradu stoga i nije čudna.
Većina njih neće naći ni za shodno da se iskreno pokaje na nedjeljnoj misi, jer su pokrali tuđe bilje.
Većina njih neće naći ni za shodno da se iskreno pokaje na nedjeljnoj misi, jer su pokrali tuđe bilje i zaradili desetak kuna po ubranom kilogramu. Ovo jesensko branje smilja dobro im je došlo da pokriju troškove nove školske godine. Otočani nemaju ništa protiv branja smilja, dapače. Imaju protiv ilegalnog branja i devastacije te neprovođenja zakonskih normi i zaštite bilja. Budući se godišnje izda tek desetak licenci postavlja se pitanje otkud onda tisuće ilegalnih berača u redu pred destilerijom? Zašto zakonodavac ne uruši cijeli ilegalni lanac koji tone i tone otuđenog smilja i državi i privatnicima isporučuje krajnjem prerađivaču? Kupac nije dužan poznavati porijeklo robe?
Rabljani žele svoje samoniklo divlje cvijeće sami brati i zarađivati na njemu. Kad bi im se izdale dozvole po sezoni, smatraju, mogli bi daleko bolje i pažljivije pobrati bilje i sačuvati identitet krajobraza. Nažalost, u nas je zakonodavac sklon onoj muko moja prijeđi na drugoga pa zakone i normative donosi stihijski, u pravilu kad domicilnom stanovništvu prekipi i podigne seljačku bunu. Uzgoj smilja je probudilo zlatnu groznicu na Balkanu. Hrvatska zadovoljava 50% potreba u svijetu.
Uzgoj u Hercegovini i njezina prerađivačka postrojenja neminovno će u skoroj budućnosti srušiti prodajnu cijenu bilja. Trenutno, u ovoj piramidalnoj konstelaciji, zaradit će oni koji su se prije dosjetili i krenuli s uzgojem i preradom. Prijatelj traži pod hitno dostupna neobrađena zemljišta što u privatnom što u vlasništvu Hrvatskih šuma. Mukotrpan i rudarski posao s papirima i pregovaranjima. Smilje je mamac za sve - za radišne, poštene i kriminalce. Zbog ovih potonjih grade se velike žičane ograde, postavljaju čuvari i puštaju psi u polja da čuvaju urod. Previše je toga na kocki. Dižu se ogromni krediti da bi se pokrenuli poslovi, a onda dođu ilegalci i obrste ti ljetinu u trenu, a ti na bubanj, ulicu ili postaješ socijalni slučaj jer te država nije zaštitila. Ima li granice kod ilegalnog branja smilja? Je li zarada jedina motivacija?
Kupac nije dužan poznavati porijeklo robe?
Čini se da prema viđenom granicu ne postavljaju ilegalci već zakonodavci, lokalna samouprava, Hrvatske šume i vlasnici terena na koje se provaljuje. Privatnici se mogu organizirati i postaviti straže, uzeti vlast u svoje ruke i ekspresno kažnjavati ilegalce. Tada ćemo u kratkom roku imati Divlji zapad u Hrvatskoj, revolveraške obračune i linčovanja. Ako je to jedini način da se osujete ilegalci onda smo dotakli krajnju točku tolerancije nakon koje nema povratka. Čini se da je zarada jedina motivacija. Svima! Jer dok nije bilo otkupa smilja bralo ga se sporadično iz estetskih razloga te su ga u manjim količinama brali travari. Otok se žutio od cvijeća i mirisao ko da ga je netko zalio omekšivačem za pranje rublja. Danas se i pčelari žale da više nemaju kvalitetnu ispašu za pčele. Još je i lako za otok. Tu će se lako uhvatiti ilegalne kradljivce. Zaustavit će ih kod trajekta.
Pčelari se žale da više nemaju kvalitetnu pašu za pčele.
Jedino oni legalni berači koji su brali na privatnim posjedima, kako njih zaustaviti? Sve me je strah što će se dogoditi u Hercegovini kad dozrije smilje. Tamo će valjda tenkove rasporediti da bi obranili urod. Što s teško dostupnim područjima u Hrvatskoj gdje se bere smilje? Slijedi nova devastacija. A da se sve sredi imali bi opet dvije sezone branja kako na otocima tako i na kopnu. Bilo zarada ili čisti egzistencijalizam ilegalnih berača i devastacije se nećemo tako lako riješiti. Naš narod je mudar i domislit će se jadu.
U međuvremenu, voćari nude 200 kuna zarade po danu za branje jabuka. Legalno i manje naporno od branja smilja. Neki ne vide priliku za zaradom ni kad im prstom pokažeš na ćup sa zlatom. Zato sada imamo ilegalne berače smilja koji ne prezaju od ničeg iako su kazne velike, i imamo legalne berače iz BiH. Apsurda nikad dosta na ovim prostorima, a o lopovima da i ne zborimo.
Foto: depositphotos.com/budabar
Tagovi
Autor
