Tko kaže da nam neće biti dobro?

Negdje čitam da je u Mađarskoj najveća stopa samoubojstava. Od one Tužna je nedjelja do danas prošlo je više od sedamdeset godina, no nedjelje su i dalje tužne i ljudi i danas čine samoubojstva.

Depresija vlada u dvjema susjednim državama. Prije mjesec dana, kolega Miroslav Flego je na portalu SEEbiza donio više nego depresivnu vijest o velikom egzodusu iz Slavonije. Više od 30.000 Slavonaca otišlo je trbuhom za kruhom u neku stranu zemlju, što je gotovo 60% svih onih koji su odlučili sreću potražiti na mjestima koja ne razumiju hrvatskog čovjeka, a kamoli hrvatski jezik.

Mir i tišina pretvorila se u umiranje

Ako je Bog dao nedjelju za odmor, onda je to dan suza u tjednu. Sjedi se za samačkim stolovima, ili smrt pleše oko tople juhe koju je starica skuhala svom starom. Djeca i unuci su negdje u Zagrebu, trče za svakim poslom ne bi li otplatili kredite i izbjegli ovrhe, a polja zarastaju u šikare i trune stari Ferguson u garaži. Sjećam se ko da je jučer bilo kad sam došao svojoj teti Tonki u posjete u Slavoniju. WC je još bio poljski, štale su bile pune krava, dvorištem su trčkarale guske, kokoši, vrt je bio prepun povrća, a njive prepune kukuruza. Danas, ostarjela, jedva na noge, sama sjedi u kući. Tu i tamo navrate unuci. Riješila se blaga jer ne može brinuti o njima. Ni mačke nema. Imanje propada. Ne samo njezino. Umire to selo Pemaca, ne mirišu više džepenke, nema zelovih knedlički ni tople guste juhe uz koju se znalo jesti orahnjaču ili makovnjaču. Obožavao sam taj mir, tu tišinu jer nije postojala u Zagrebu.

Virtualna poljoprivreda 21. stoljeća

Ptice su pjevale iz sveg glasa, bistri potočić vrludao je nasred njive, svinje bi roktale, a vrijeme bi stalo i udisalo onaj svježi zrak od kojeg bi lice bilo rumeno, a pluća velika ko u slona. Današnja djeca blijeda su kao da se kupaju u varikini. Sve anemično, rahitično i ovisno o tehnologiji koja ih odvaja od stvarnosti i prirode. Kad se zažele sela, odu na Facebook pa klikom miša oru virtualne farme čekajući da im rodi zelje, pamuk i ananasi (?). Virtualni seljaci koji nisu osjetili što to znači vonjati po stoci, imati uprljane ruke od zemlje i blato na čizmama. Dok još nisam nastradao, pohađao sam srednju veterinarsku. Obilazio štale na fakultetu, timario konje i čistio stelju. Uživao sam u tome i zamišljao kako ću jednom imati svoje konje, livade, kuću, psa. Izgubio se san. Rasplinuo na nekom morskom kamenu, kao što se i mladim Slavoncima čim su osjetili stvarnost koja ih surovo udaljava s njihovih njiva i polja, šuma i imanja.

Što država zna?

Država kao da namjerno svojim administrativnim djelovanjem želi usporiti proces obnavljanja života na selu.

Eto, nedavno umalo da nisu podijelili autoceste i naplatne kućice da ih naši seljaci pooru. Država nema pojma koja je imovina u njihovom vlasništvu polje, a što je autocesta, kuća ili plinovod. Netko gore na vlasti određuje i raspoređuje, a da nije ni provjerio karte s državnim zemljištem. Bit će da su u katastru i gruntovnici pucali od smijeha. I što da je netko zaorao autoput na tristotom kilometru između Zagreba i Beograda? Rekli bi: Vid' onog luđaka! A to što imamo masu nesposobnjakovića i neznalica u državnom sektoru, to nikome ništa. Onda nije ni čudno što ljudi odlaze iz Slavonije. Vukovar se iseljava jer ne samo da posla nema nego se ništa ni ne radi na tome da bi taj prekrasan grad oživio kao nekad. Nezaposlenost buja, plaće su i do 25% niže nego u ostatku zemlje, hrana skuplja nego u Zagrebu, nitko ne radi, nitko ne plaća i više se nitko u Slavoniju ne vraća. A sve bi moglo biti daleko drugačije i ljepše.

Slavoniju za 30 godina čeka preporod?

Slavoniji se, prema istraživanjima stručnjaka, smiješi veliki oporavak za 30-ak godina. U ekspertizi Slavonija 2050. istočna Hrvatska bi mogla postati raj na zemlji. Kao što su nakon Drugog svjetskog rata u taj kraj dolazili Dalmatinci, Ličani i Hercegovci, sličan scenarij bi se mogao dogoditi i za 35 godina. Tehnologija neupitno napreduje i život seljaka neće biti toliko težak kao danas. Dok je vijeka i ljudi će trebati hranu i netko će ju morati proizvoditi. Polovicom 21. stoljeća, posao na poljima koje radi 100 ljudi radit će njih možda desetak, pa i manje. Recimo, mljekari koji muzu desetak krava, moći će bez problema imati i tristotinjak grla jer će sve obavljati strojevi. Rekao bi Matan iz Prosjaka i sinova: Sve na botune!.

Je li ovo utopistički model koji se jednostavno nikada neće ostvariti ili pak vjerojatno prognoza budućnosti?

Na njivama se neće više uzgajati samo pšenica, kukuruz i repa. Više će se saditi voća i povrća. Znam, suludo zvuči da će se povećati proizvodnja voća kad današnja djeca gotovo da i ne jedu voće. Uvođenjem zdrave prehrane u škole mogao bi se ispraviti ovaj negativni trend. Koridorom 5C dolazit će novi doseljenici, a ta cesta će biti i zalog napretka u regiji. Milan Ivanović s Panon instituta predviđa da ćemo živjeti bolje, iako se žali i na to da su vlasti ostale nijeme na ovaj pomalo utopistički model oporavka. Čudi ga to sve jer je ipak u regiji 100.000 nezaposlenih. Dekan osječkog Ekonomskog fakulteta Vladimir Cini sa sjetom napominje kakav je Osijek početkom 20. stoljeća bio zapravo div. U Osijeku je bila Saponija, šibicara, lanara, mljekara. Taj grad je nekoć bio središte hi-tech industrije. Nažalost, kao ni danas, nije se pratila tehnologija pa su se zastarijevanjem industrije ugasile.

Možda iseljavanje i nije tako loše

Anka Mašek Tonković s Ekonomskog fakulteta u Osijeku napominje da otkazi, zatvaranje tvrtki te iseljavanje i nije tako loše kako se čini jer neminovno mora doći do preporoda, nešto slično kao što je Rooseveltu uspjelo u šest mjeseci pokrenuti razvoj SAD-a. Naravno, pod uvjetom da politika pokaže dobru volju i pokrene se s mrtve točke. Jedinstveno razmišljanje ovih stručnjaka je u procjeni da bi petnaestak tvornica; pet za preradu voća, 10 za povrće pomaklo sve u pozitivu jer bi buknula prehrambena industrija, a u trgovinama ne bi bilo više od 72% stranog prerađenog voća i povrća. Kažu da je na hektaru žitarica 29 sati ljudskog rada, a na hektaru povrća i voća između 600 i 800 sati pa je razvojna jednadžba jasna.

Početak kraja znači da gore ne može, stoga ono što nas sigurno čeka je - neki novi život, preporod? Pitanje je samo kada.

Dekan Cini zaključuje da i interesa i novca ima jer da sve vrvi investitorima u Europi, Aziji i Americi. Jedini problem je opet administrativne prirode jer okruženje nije prilagođeno investitorima i treba ga urediti i zajamčiti sigurnost. Sređivanjem te baruštine pojavili bi se strani ulagači, povećala zaposlenost i time bi bilo više vlastitih sredstava - kaže. Eto, tko kaže da nam neće biti dobro? Treba biti samo strpljiv. Nekih 35 godina. Do tada će se valjda neke stvari i promijeniti. Nadam se da se više neće događati onakve nebulozne situacije kao iz okolice Koprivnice gdje je jedno zemljište trebalo biti poklonjeno općini da se na njemu izgradi sušara povrća, no kad je sve trebalo krenuti, darivano zemljište je povučeno jer je navodno DUUDI dužan prodati zemljište bivšem korisniku. Inače, projekt je trajao pet godina, silni papiri su potpisani i traženi, a izgledno je da će Podravka i nadalje uvoziti povrće, a ne otkupljivati ga od domaćih dobavljača.

Daleka je ta 2050. a još je dalja logika u naših političara. Jedino što nikada ne smije presušiti jest nada da će nam jednom biti bolje, ako do tada svi ne iselimo u neke druge zemlje ili, ne daj Bože, preselimo na rajska polja i tamo pokrenemo nebesku proizvodnju domaćih proizvoda.