Država se u poljoprivredi, čak i više nego drugdje, uspavala u ulozi balkanskog birokrata koji u provedbi svojih arbitrarnih politika ne treba odgovarati nikome, a najmanje onima koje bi trebao opsluživati, piše Branko Salaj za poslovni.hr!
Gotovo pet mjeseci nakon izbora, hrvatska poljoprivreda i dalje pliva u zrakopraznom prostoru. Nakon što su glasači praktički plebiscitarno prihvatili prijedlog da se hrvatskom selu konačno pruži prilika da razvije potencijale i uklopi se u europski model razvitka, politički sustav signalizira da mu nije do promjena ili da, najblaže rečeno, ne shvaća o čemu je riječ, piše Branko Salaj za poslovni.hr.
Neprijeporan rezultat izbora i koalicijskih pregovora bio je da treba hitno mijenjati paradigmu kojom je država dosad vladala poljoprivredom i pogodovala pogubnoj, makroekonomski i okolišno neučinkovitoj industrijalizaciji ruralnog prostora.
Nova paradigma, način pristupa poljoprivredi koji je za nas nov, a u Europi daje uvjerljive i zavidne rezultate, zahtijeva odlučan i brz zaokret prema promoviranju obiteljskih gospodarstava kao temelja proizvodnje i osposobljavanja za tržišnu utakmicu. Riječ je o složenoj i vremenski zahtjevnoj zadaći, ali je ona na dohvatu ruke - dobro se zna kako se ona treba obaviti.
Umjesto velikih ulaganja potrebna je promjena vrijednosnih polazišta sustava. Seljaka i njegove potrebe treba staviti u središte pozornosti te poboljšati njegovu tržišnu poziciju pogodovanjem zadružnog okupljanja i jačanjem ugovornih odnosa, brzim zahvatima u sustave financiranja, oporezivanja, savjetovanja i izobrazbe.
Država se u poljoprivredi, čak i više nego drugdje, uspavala u ulozi balkanskog birokrata!
Jasno je, međutim, da se pristup mora najhitnije mijenjati u onom dijelu sustava koji je najodgovorniji za današnje katastrofalno stanje - u samom državnom aparatu! Država se u poljoprivredi čak i više nego drugdje uspavala u ulozi balkanskog birokrata koji u provedbi svojih arbitrarnih politika ne treba odgovarati nikome, a najmanje onima koje bi trebao opsluživati.
Najveći gospodarski skandal Hrvatske nije nedostatak (stranih) ulaganja nego nespremnost da se suočimo s tekućim gubitcima zbog pogrešnih postavki poljoprivredne politike.
Za velika mudrovanja oko potrebitih promjena vremena nema jer selo nepovratno propada i ruralni prostor zarasta u korov dok Hrvatska uvozom pokriva samo polovicu svojih prehrambenih potreba, a gospodarstvo na tome gubi 3% potencijalnog godišnjeg rasta. Najveći gospodarski skandal Hrvatske nije nedostatak (stranih) ulaganja nego nespremnost da se suočimo s tekućim gubitcima zbog pogrešnih postavki poljoprivredne politike.
Tijekom poslijeratnih 20-ak godina država je na razne načine - usmjeravanjem potpora, dodjelama zemljišta, kreditnim i administrativnim povlasticama - potpomagala stvaranje i održavanje velikih pogona i tvrtki na uštrb malog ili srednje velikog seljaka.
Ta politika, koja seljaka sputava u polufeudalnoj ovisnosti o kapitalnim interesima, katkad se prozirno brani zamjenom teza pa se rezultati vlastitih grješaka ili nečinjenja - neorganiziranost sela, bijeg mladih, nedovoljna stručna i tržišna sprema seljaka itd - rabi kao dokaz da je "malo selo" neizbježna socijalna kategorija i da je upravo ona politika koja te slabosti stvara i produbljuje - jedina moguća!
Dapače, birokracija se nastoji projicirati kao snaga koja ima odgovor za sve i kojoj su pune ruke posla u otklanjanju problema koje dobrim dijelom sama stvara: Ona samu sebe spoznaje kao igrača koji odvaguje u što se i koliko treba ulagati, ona stvara krovne organizacije s kojima će komunicirati i financijski ih podržavati, ona drži u šaci tzv struku i nastavlja dodatno birokratizirati sustav oživljavanjem dosadašnjih i stvaranjem novih društvenih korporacija (Poljoprivredna komora, Agronomska komora itd).
Nakon izbora svemu je tome trebao doći kraj. Pred državu se postavila zadaća da stvori uvjete u kojima će impulsi rasta dolaziti od OPG-ova kao temelja proizvodnog sustava. Proces stvaranja novih vrijednosti i zdravih tržišnih odnosa u takvoj poljoprivredi mora po europskom uzoru poći upravo od interesa, proizvodnih rezultata i tržišnog uklapanja OPG-ova, od njihove potrebe novih znanja i povezivanja, od njihove štednje i ulaganja.
Smisao je: Osloboditi i nadahnuti poslovni duh kad ljudi vide da se isplati raditi i privređivati i kad se za taj njihov rad nude prihvatljivi okviri. No upravo tu su se stvari zakomplicirale. Zahtjevna zadaća pretakanja nove poljoprivredne paradigme u provedbene smjernice Vlade povjerena je uvaženom dekanu i profesoru navodnjavanja koji u svom prošlom djelovanju nije pokazivao posebnih nagnuća razmišljanjima izraženima u programima Mosta i Domoljubne koalicije.
Dapače, kao bivši član Upravnog vijeća Agencije za poljoprivredno zemljište nije očito ni zamijetio prosvjede koje je tada izazvala dodjela državnog zemljišta stočarima po kriterijima koji su gotovo 2/3 raspoloživog tla usmjerili na 5% zainteresiranih stvarnih ili navodnih stočara.
Treba li se čuditi što su u smjernicama, pripremljenima preko noći i nigdje demokratski verificiranima, politički programi vladajuće konstelacije prepričani tako da se OPG-ovi ni ne spominju? To aktualizira osjetljiva pitanja političkog legitimiteta. Jedno je imati aktualnu miješanu stručno-političku Vladu za koju se predmnijeva da provodi zadan politički program, a drugo kad se u provedbi primjenjuju različita "stručna" tumačenja dogovorene politike. Ako je suditi po raznim nastupima ministra, npr. u intervjuu u Večernjem listu 10. ožujka, razvidno je da su u pitanju suštinske razlike kad je riječ o preobrazbi sela i strategije koju treba slijediti.
Ministar nema namjere mijenjati sustav, on ga želi popraviti. Slaže se da nemamo strategije pa u hvalevrijednoj ambiciji da u nju odmah uključi sve i sva rezervira vrijeme do kraja godine za rad na široko postavljenom dokumentu. No, u nabrajanju čimbenika koje treba uzeti u obzir ministar ne spominje najvažniji, promjenu samog odnosa spram sela i seljaka. A kad toga nema, nema ni osjećaja žurnosti u otklanjanju nekih najočitijih iskaza katastrofalnog stanja, ni sagledavanja stvarnih korijena današnjih nevolja.
Ne proizvodimo, kaže, dovoljno hrane za vlastite potrebe jer "resurse ne koristimo u punom kapacitetu", a uzrok je tome, uz "visoku cijenu kapitala, visoka stopa poreza na hranu, slaba povezanost domaće proizvodnje i turizma, naslijeđen negativni stav prema udruživanju i zajedništvu, tehnološko zaostajanje za konkurencijom".
No sve će to riješiti - "jaka međuresorska suradnja u Vladi"! Na to se nadovezuje stara priča o skoku na "višu tehnološku razinu" i fokusiranju na proizvodnju koju će država "strateški odrediti kao međunarodno konkurentnu" pa ćemo njene proizvode izvoziti, a sve neisplativo uvoziti. A upravo su nas ta maštanja i dovela u situaciju da nam je, kako kaže ministar, "gotovo sve jeftinije kupiti nego proizvesti".
Zapitan o važnosti OPG-ova, politički ih vrlo korektno opisuje kao "temelj razvoja poljoprivredne proizvodnje opstanka i razvoja naših sela". Ali, avaj, "stanje na terenu pokazuje drukčiju sliku. Sela su napuštena, zemlja se ne obrađuje, proizvodnja koja je ostala nije konkurentna, a gospodarstva stare". Ukratko, selo je socijala.
Kao potrebno za promjenu navodi sve ono na što skupina Živo selo ukazuje godinama i što je podržano u izbornim programima pozicije i opozicije. No polaznu točku rješenja i opet ne prepoznaje u čovjeku, obitelji i njihovom zalaganju nego u državi koja maše briselskim čarobnim štapićem: Dok seoska socijala izumire, program ruralnog razvoja će pomladiti poljoprivredu!
Ministar kao da ne zamjećuje da mladi nisu sasvim naivni. Vide da smo jedina zemlja u Europi u kojoj 1% proizvođača dobiva trećinu svih subvencija, mljekari predaju mlijeku otkupljivačima na osnovu ugovora u kome se cijena ne spominje, ratari ni u trenutku žetve ne znaju koju će cijenu postići, a demoralizirana državna uprava to već 20-ak godina gleda mrtva-hladna i sliježe ramenima: Pa to je tržište! Kao da ga tako nakaradnog nije stvorila upravo država i kao da sada nije njezina zadaća da ga mijenja.
Izvori
Tagovi
Igor milić
prije 7 godina
Molio bi nekoga da mi objasni situaciju o sadnji Paulovnija drva.Svi znamo kakva je situacija u poljoprivredi i da većinom ima više ne obradive zemlje nego obradive.Ja se bavim uzgojom koje mi je odobrilo ministarstvo zaštite okoliša a sada je preuzelo ministarstvo poljoprivrede i sve su sadnje stavili u fazu zabrane i mirovanja.Nigdje nije obustava kaj se tiće EU.Svi daju poticaje ljude savjetuju da investiraju u sadnju,dobe poticaj za CO,ne ruše se šume nego si obnavljaju ljudi sami sa Paulovnijom drvo za ogrijev ili danas sutra neku korist gledaju od trupaca.Koliko vidim kod nas sve kaj je isplativo to malom čovjeku brane samo da nebi imao neku korist od bilo ćega domaćeg proizvedenog.Igra je ministarstva poljoprivrede da pogoduje pojedincima koji proizvode invitro sadnice koji prodaju te sadnice da kod kupnje odmah potpišu ugovore o otkupu trupaca a te iste trupce ljudi sade na svoja zemljišta ne državna.Zašto su davali lani poticaj za sadnju a ovu godinu zabranili u 3 mjesecu uzgoj i sadnju molio bi objašnjenje i jasan odgovor svima koji uzgajamo,prodajemo sadni materijal sa odobrenjem i koji imaju odobrenje za sadnju.I molio bi vas oni koji prodaju sadni materijal uzgojen doma da svakog provjerite jer prodaju ispod cijene, nekvalitetan sadni materijal i još bez certifikata sjemenja.Sjeme beru u prirodi ili kupuju preko oglasa gdje ne dobe podatke o porijeklu i vrsti a takvi nam rade probleme jer prodaju sadnice a ne da ih uzgajaju za svoju korist.Za takve kupljene sadnice nećete dobiti sigurno oobrenje za sadnju.
pagora23
prije 7 godina
Bravo gosp.Salaj kapa do poda !!!