Kada smo se sjetili kupiti meso ili povrće iz susjednog sela koje nam lokalni proizvođač donese na vrata? U vrijeme pandemije. Prije toga rijetko. Sada se još donekle njeguje taj odnos, ali bojim se da polako opet izmiče iz ruku.
Treba nam mijenjati loše navike. "Neka komšiji crkne krava" znaju reći u Slavoniji. Ima i ona "Kod nas ti mogu oprostiti sve samo uspjeh ne“.
Nedavno smo prisustvovali ocjeni zanatskih piva, ona malih lokalnih pivovara iz našeg susjedstva. Tu pored nas. Imamo i takvih malih vinara. Znamo pokazati prstom u njega, no kupujemo pivo iz Njemačke ili pak vino iz Čilea.
Ni u lokalnoj trgovini ili gostionici ne možete naći pivo iz susjedstva, a nerijetko niti vino. To je čest slučaj u kontinentalnoj Hrvatskoj - u Zagorju, Slavoniji, Srijemu, Baranji, Prigorju itd. Ne volimo baš uspjeh onih u našoj blizini? Kako govore one dvije poslovice s početka članka, gotovo da se veselimo kada zatvore svoja vrata? Normalno je da jedna mala pivovara pa i vinarija, ali i mini mljekara, sirana nastane u svakom malo većem mjestu. Općinskom središtu. Pa i da njezin razvoj pomogne općina, županija, državne institucije, kao i da se koriste sredstva Europske unije. Tada je za očekivati da proizvode prvenstveno kupuju ljudi iz toga i okolnih mjesta. No, to baš i nije tako kod nas.
Moj je dojam da je u Dalmaciji ipak nešto drugačija situacija. Oni daleko više znaju cijeniti svoje. Ako kupuju mlijeko, uvijek će prije kupiti "svoje". Oni će uvijek navijati za Hajduk i piti domaće vino. Ako imaju mesara, s ponosom će kupovati njegovo. U Slavoniji? Malo morgen. Ni ugostiteljski objekti u kvartu nemaju u ponudi takva piva i vina. Grešaka vjerojatno ima i kod onih što proizvode, kao i kod onih koji kupuju. Kada vidimo da je šansa u našim rukama - uhvatimo se za glavu.
U selu u Austriji, inače i turističkom mjestu - mljekomat. Dođe dijete s bocom, ubaci kovanice, natoči mlijeko i vrati se kući. Gazdi te farme je normalno da svi u selu i u blizini kupuju njegovo mlijeko, ali i da ga ima u lokalnim trgovinama i u hotelu pored. Potom tek na red dolazi otkup od strane mljekare. Ako u Njemačkoj dođete u neki lokalni bircuz, uvijek se nudi točeno pivo iz lokalne pivovare. Možete negdje naći i druga pa i ona uvozna, ali je lokalno u prvom planu. Prilikom posjete tvornici traktora Fendt u Marktoberdorfu u Bavarskoj uvijek će vas ponuditi pivom s etiketom Fendt. I u samoj tvornici gdje smo prisustvovali prezentaciji novih modela traktora, ali i u hotelu poslije večere.
Kada dođete na sastanak u tvornicu Fliegl prikolica, također u Njemačkoj, ako ćete popiti nešto, nećete od njih dobiti brendirani gazirani sok, već onaj iz lokalne sodare. Uvijek. Bili smo tamo pet puta i uvijek je isto. Njihov sok, njihova soda. Nema šanse da bude drugačije. No, vjerujte da će i lokalni poljoprivrednici uvijek pokušati prvo kupiti traktor Fendt ili pak traktorsku prikolicu Fliegl. Ruka ruku mije.
Moramo odgojiti generacije koje će kupovati u susjedstvu. Te nove, bolje trebamo i u politici, i u životu, i u biznisu. Svugdje.
Ali i taj lokalni proizvođač mora imati osjećaj za svoje susjedstvo, upravo iz razloga da se ono ne bi veselilo kada mu crkne krava. Pivovara u mom susjedstvu mogla bi imati neko pivo baš lokalno. Za kupiti kod njih u pogonu i obližnjoj trgovini.
Mijenjati se moraju kupci, ali i proizvođači. Ne možete trešnje s vaše plantaže u svom kvartu prodavati jednako kao i da se prodaju u trgovačkom lancu. Onda će vam vaši kupci okrenuti leđa i otići drugdje po te trešnje. Školovanje i stalno školovanje. Kao što nema uspjeha u politici ako u kandidate i birače ne ulažete sve one godine koje nisu izborne, tako i sada morate ulagati u kupce da bi oni kupovali narednih godina. U Njemačkoj je normalno da se netko pohvali kako je kod "tog i tog" pivo kupovao još njegov djed.
U tržište treba stalno ulagati, a ono pored nas je najvažnije. Ono nam je oslonac i u teškim vremenima. Kada smo se sjetili kupiti meso ili povrće iz susjednog sela, koje nam lokalni proizvođač donese na vrata? U vrijeme pandemije. Prije toga rijetko. Sada se još donekle njeguje taj odnos, ali bojim se da polako opet izmiče iz ruku. I kupci posustaju, a i proizvođači nemaju osjećaj za cijenu koju moraju imati za svoje stalne mušterije. Ovako, nažalost, bojim se da nam proizvodnja neće ići i da smo nepotrebno ulagali. Ulaže se u mini sirane, male vinarije, turističke objekte. Moraju te resurse koristiti i lokalni kupci, a to moraju znati i oni koji kupuju i oni koji prodaju.
I sad od ovih novooizabranih, a mnogi su od njih i stari vlastodršci, treba tražiti i dalje ulaganje u lokalne proizvodnje. Da, ali netko mora školovati i kupce. Trebat će vremena. Država, grad, općina, škola, crkva. Svi u tome trebaju sudjelovati.
Ne daje Europska unija novce za podizanje tih malih vinarija, sirana, pivara zato što nas vole. Pa znaju oni da će se tim sredstvima od njih kupovati tehnologija, oprema, strojevi, hmelj, slad, enološka sredstva i slično. Mi ne proizvodimo ništa od te opreme pa neće kod nas ni biti kupljeno. Imaju oni svoju računicu. Naša bi trebala biti promjena glava.
Tagovi
Autor
