Najveći krimen današnje sindikalne scene jest svjesna zaštita neradnika na uštrb radnika. Je li stiglo vrijeme za operaciju Odhljeb?
Drevna starogrčka konstrukcija Samo mijena stalna jest trajno se potvrđuje i time očito lako čuva sve do današnjih dana. Nekada su turbulencije manje, kadkada veće, ali uvijek tu. Posebno naglašene u novije doba s ubrzanim razvojem - svega. Spoznaje i tehnologije mijenjaju društva, narode i pojedince, a danas i dodatno potencirane globalnom pandemijom.
Kao protuteža ovim silama postoji priroda čovjeka, koja sadrži i komponente želje za sigurnosti, stabilnosti i kontinuitetom.
I tu dolazimo do vidljivog konflikta. Promjene i opiranja istoj.
Pomicanjem gledišta s globalnog na lokalno, današnje su nedaće još više naglasile potrebu za zaokretom. Stvaraju se okviri u kojemu stari modeli, a niti izgovori više na vrijede - gdje se otvara perspektiva evolucije.
U posljedičnom dizanju tenzija tako čujemo podjele na javno i privatno, na uhljebe i poduzetnike, na male i velike, uslužne i proizvodne, sindikaliste i kapitaliste, kočničare i one koji žele promjene... sve one idu ka tome da se rasuđuje i ocjenjuje tko je potrebniji i zaslužniji - a sve na tragu pitanja kako dalje.
Te su klasifikacije manje bitne u odnosu na onu suštinsku, koliko tko doprinosi. I u tom smislu bi i redefinirao popularni termin uhljeba. Ili ga pak izbacio iz upotrebe.
Odličan radnik je jedna krajnost i ne česta pojava, a uhljeb bi onda valjda bio apsolutni neradnik, druga krajnost. Kako god ga nazvali, on parazitira sustav. Neovisno o adresi. Bio on u javnoj službi ili privatnoj tvrtki, iako će se doduše tu ipak teže zadržati.
On je anomalija, onaj ili ona koji svojim ponašanjem izruguje društvo i njegove norme. Onaj/ona koji nije zaslužio/la plaću, a stane u red za nju. Onaj/ona koji krade tvrtku ili instituciju u kojoj radi.
Sa ili bez srama, svejedno. S ovim ili onim izgovorom, nebitno.
Toleriranje takvih bez obzira na njihove socijalne okolnosti i statuse ubija smisao rada i druge čini manje produktivnima. Moralni aspekt štete koju čine u društvu drastično je dugoročno opasniji od trenutne financijske škodljivosti.
To ne treba biti tako jer naše je društvo dovoljno socijalno osjetljivo i ima izgrađene sustave naknada za nezaposlene i brojne druge mehanizme za one socijalne kategorije koje trebaju pomoć u premošćivanju težih perioda života.
Važno je stvari nazvati pravim imenom. Postaviti na pravo mjesto.
Radnik radi i za to dobije plaću. Neradnik nije radnik, ali on može dobiti pomoć. Razlika je jasna. Pomoć dajemo mi, jer smo solidarni. Dajemo onima koji su u potrebi. Izjednačavanje radnika i neradnika, kroz sindikalnu definiciju članstva prkosi zdravom razumu, a istovremeno toleriranje lopovluka i bezobrazluka iz lažne kolegijalnosti čin je nemorala. Politika nezamjeranja koja je u svojoj suštini licemjerstvo.
Neizmjeno je tužno 2020. imati ovu rečenicu u tekstu, ali - svatko u radnom odnosu plaću mora i zaraditi.
Ako trebamo rasti 20% ili nadoknaditi 20%, to se može jednostavno prevesti da nam treba 20% više outputa (ili manje s većim cijenama, ali o tome drugom prilikom), za što će trebati više (ili boljeg) rada. Pa evo jedne bizarne ideje na tu temu, a koja se svodi na to da je efektivni rad u privatnom sektoru ipak veći i lakše naplativ.
Budući da će nam trebati drastičniji zahvati u proračunu danas, a i na dugi rok, valja vidjeti opcije smanjivanja broja zaposlenih u javnim službama. Vjerujem da će se korigirati i primanja, ali to neće biti dovoljno, ako se želimo oporaviti u narednih 10 godina. Svijest o tome postoji, a uskoro ćemo vidjeti ima li i nužne kritične mase u našem društvu.
Evo malo brojeva.
Prosječna brutto plaća zaposlenog u javnim servisima bila je na razini 10.000 kuna mjesečno, odnosno nešto manje, ali za potrebe grube računice to će biti dovoljno.
Na razini RH danas imamo cca 255.000 ljudi - zaposlenih u državnoj službi i javnoj upravi. Zamislimo da 10% od tog broja preselimo u privatni sektor? Što bi se dogodilo?
Tih 10%, dakle 25.500 radnika puta 120.000 kn brutto godišnjeg primanja je nešto više od 3 milijarde kuna godišnjeg troška. On je realno i veći jer nije plaća jedini trošak koji poslodavac ima za zaposlenog.
E sad, što s tim?
Zamislimo da Vlada RH pita svakog zaposlenog u javnoj službi bi li prešao raditi u privatni sektor i pri tome mu ponudi svojevrsnu nagradu na bazi troška kojeg već ima u onih gore spomenutih 120.000 kn. Primjerice, da ponese sa sobom - 60.000 kn u vidu otpremnine i još 60.000 kn jednokratnog vaučera za poslodavca kod kojeg će početi s radom. To je 1,5 milijardi kuna poljuljanom poduzetništvu plus 1,5 milijardi kuna kućnim blagajnama onima koji se na taj potez odluče. Da su iznosi i dupli ne bi trebao biti problem, jer će se kroz nekoliko godina lako vratiti kroz rezultate poduzetničke aktivnosti.
Time bi svi mogli biti zadovoljni. I radnik, i država i novi poslodavac. Pa i svi oni koji će ostati u sustavu, budući da će to smanjiti pritisak na njihove korekcije plaća. Bit će zadovoljni i protivnici uvoza radne snage jer će je manje trebati.
Osobno znam niz mladih ljudi 'zarobljenih' u sustavu. Talenata kojima je dosta narušenih odnosa i neproduktivnih procedura. Potencijala koji nemaju mogućnost napredovanja. Onih koji se žele riješiti etikete uhljeba. Ljudi koji već imaju određene vlastite obiteljske poduzetničke poduhvate. Do onih koji bi samo promijenili boju dresa.
Uvjeren sam da uz pravi pristup interesa ne bi manjkalo.
Valja tu, naravno, postaviti i razne limite (nužna regionalna disperzija mjere, minimalna dužina radnog odnosa, ograničenja za osobe blizu mirovini...), ali o tome možda nekom drugom prilikom.
Zaštita neradnika - krimen sindikalne scene
Sustav ne bi zbog toga prestao biti funkcionalan, ali bi se našao u poteškoćama. Sličnim onima kojima se svakodnevno bave poduzetnici. Kako nadomjestiti odlaske i kako rekonstruirati procese?
Time se i aparat stavlja u nužno stanje promjene, da se u kratkom roku mora prilogoditi na potrebe budućnosti. Imajući u vidu da mora biti u funkciji društva radi kojeg postoji. Tražeći doprinos svih eliminirajući one koji ne žele sudjelovati (čitaj: raditi).
Upravo tu leži najveći krimen današnje sindikalne scene - svjesna zaštita neradnika. Smatrajući radnikom svakog onog tko u ladici ima ugovor o radu - Ribića, Severa i Novosela generacije će pamtiti kao tamničare lijepe naše budućnosti, ekipe koja je štitila vlasnike ugovora o radu, izjednačavajući radnika i neradnika.
Koliki paradoks je u tome da čuvaju članarine upravo na štetu svojih najboljih članova, štiteći neradnika!
Današnjim se tehološkim rješenjima kroz 5 godina bez problema nadoknadi 10% manjka ljudi u javnoj upravi - digitalizacijom i pojednostavljenjem sustava - gledajući suštinu njene svrhe i širu sliku. Preispitujući sve.
Zamislimo sad da vojska od 25.500 ljudi nakon nekog vremena postane efikasnija samo za 20% u odnosu na scenarij ostanka u manje produktivnom okruženju. U okruženju u kojem bi manje učili. U okruženju u kojem ne bi radili s novim tehnologijama.
To bi mogao biti ojačan temelj novog društva na putu prema naprijed. Društva koje zaziva Hrvatsku 2.0 i od koje traži početak operacije Odhljeb.
Da je Newton živ, siguran sam da bi dometnuo kako je reakcija tu, jer smo 'akciju' dugo gledali.
Tagovi
Autor
Maja Celing Celić
prije 3 tjedna
Prvo bih ga pitala hoće kavu, čaj... šta treba, a onda ako vidim da lapi, dala bi mu da nešto radi ;)
Đuro Japaric
prije 3 godine
Đuro nije u izmišljenoj karanteni , već radim na opg i pčelinjaku , i kod kuće ! Bio sam radnik u Brozovoj Jugoslaviji u kojoj sam putem Hrvatskog konzorcija INGRA , radio 3 g u Njemačkoj i Libiji . Od 1981 pa do kraja 2018 radio sam u elektroprivredi SRH pa potom RH ! Turci su zločeste nabijali na kolac , a Hrvatske vođe sindikata treba poslati na Goli otok sa hrvatskim političarima ! Tuđman , a potom Račan i ekipa , lopovskom privatizacijom započetom u ratu , uništili su industriju , naparvili lakrdijaški teritorijalni ustroj RH sa 555 općinica i gradova , koji vezano za poljoprivredu od 2001 u preko 186 lokalnihvlasti NISU raspisali ni 1 natječaj za obradu podržavljene zemlje seljacima ! Jasno vam je i sadašnji Zakon o poljoprivrednom zemljištu kako funkcionira ! RADNIK , NERADNIK , postoje prirodno vrijedniji ljudi , među koje spadam i ja i kao takav kotirao sam u Njemačkoj kao najbolji INGRAŠ ! Drugi dio ljudi nisu imali moje sposobnosti ali su davali svoj doprinos i kao CJELINA smo bili poštovani ! HRVATSKI sindikat u biti NE VRIJEDI NIŠTA , a UHLJEBI su i likovi na slici koji u biti za RADNIKE nisu napravili ništa !
Tomi Haha
prije 3 godine
Vjerujem da niti jedan intelektualac nema ništa protiv nijednog od mnogih konstruktivnih prijedloga koji kolaju u općoj , a i onoj stručnijoj populaciji. Tako i ovaj tvoj rezonira na svim razinama. Međutim, treba biti realan i shvatiti da je država odavno izgubila osnovni smisao - a to je da štiti svoje građane i djeluje u njihovu korist. Mislim samo da se ne radi o lokalnoj pojavi već je to jedan svjetski trend. Pokazatelji su i razne unije, federacije i konfederacije, svjetski sporazumi i slično. Što idemo dalje od neke osnovne zajednice (nekakve mjesne, općinske, regionalne), to je korist koju pripadnik zajednice kao pojedinac "prima" manja. Godinama svjedočimo podjeli hrvatske na plavu i zelenu, gdje jedna od druge nema nikakve koristi iako su unutar istih granica. Vjerujem da postoje iznimci, nekakve države koje imaju stoljetnu prednost u nesputanom razvoju svijesti, no vjerujem da su i one poklekle na nekim od trenutnih izazova ali ipak drže do svoje reputacije i neće dozvoliti sav šljam da ispliva van, za razliku od nas.. Pojedinci su prepušteni sami sebi, što rezultira još većim raslojavanjem i svjetonadzorskim disparitetima. Oni koji su preuzeli stvar u svoje ruke, okružili se kvalitetnim ljudima te rade na svojevrsnim "samodostatnim", autarkičnim modelima, u zadnjih desetak godina uživaju u zlatnom dobu civilizacije. Dok se ostatak ekipe sve više gubi i okreće raznim modelima samoliječenja što ih u konačnici dovodi u iznimno nemoćan položaj. Takvu sam situaciju primjetio u različitim društvenim okruženjima, pretpostavljam da je aktualna otkad je ljudskoga gena. Sve se više susrećem s ljudima koji funkcioniraju na princip usluga za uslugu, bez ikakvog vaganja tko je kome koliko dužan. Ljudi se prirodno vraćaju sve humanijim odnosima, gdje se na sve moguće načine pokušava ostati izvan nekih ograničavajućih okvira koje nameće trenutno državničko uređenje. Tako da sam pozitivan da će se u određenom vremenu stvoriti jedna puno pozitivnija klima, samo joj treba dati prostor. Ljudi su izgubili fizički prostor na kojoj bi mogli slobodnog duha susretati istomišljenike. Izolirani od prirode, boravkom u sve manjim uredima, stanovima, krugovima ljudi, strašno je velik broj ljudi čija je emocionalna inteligencija jednostavno srozana na strašnu razinu. Zato je upravo priča o poljoprivredi, hobi voćarstvu, povrćarstvu, održivom gospodarenju prirodnim resursima, pravo mjesto za razvoj nekih novih "zajednica" :) (karantena me pretvara u Đuru, svaku vodu teram na svoj mlin :D)