Francuski farmeri na ulicama, znate li gdje su vođe naših seljačkih prosvjeda?

Ovih dana francuski farmeri, u znak protesta protiv reforme Zajedničke poljoprivredne politike EU, blokiraju promet, prave nerede na ulicama gradova, pale gume i bale slame, rasipaju stajsko gnojivo.

Podsjetili su me na nekadašnje prosvjede naših poljoprivrednika koji su, nezadovoljni stanjem u agraru, traktorima blokirali promet. Iako je od tada prošlo čitavo desetljeće, bila sam uvjerena da se ljudi, s kojima sam u to vrijeme svakodnevno kontaktirala, dalje bave poljoprivredom. 

"Ja vam više nisam u Hrvatskoj, više nisam poljoprivrednik, radim u Njemačkoj na baušteli, a moj primjer, na žalost, nije usamljen. Na rad u inozemstvo otišao je i Tomislav Pokrovac“, šokirao me odgovorom jedan od ondašnjih vođa prosvjeda Dragutin Dukić, koji je tada obnašao dužnost predsjednika Koordinacije seljačkih udruga Slavonije i Baranje.

Osam dana i noći u prosvjedu 

Razočarana spoznajom da su imanja nekada velikih i modernih poljoprivrednika, koji su svoja znanja i iskustva trebali prenijeti na svoju djecu i unuke, sada ostala pusta, pitala sam koja je to kap prelila čašu, što ga je nagnalo da odustane, digne ruke od svoje zemlje i svog blaga te spakira kofere i ode u tuđinu, raditi u građevini.

Kaže mi, vratimo se u prošlost, do 1. ožujka 2010. godine, kada se dogodio najveći prosvjed poljoprivrednika u hrvatskoj povijesti. Trajalo je osam dana i noći, bez prekida. "S prosvjedom smo prestali kada je potpisan sporazum o zaostalim isplatama i o tome da neće biti smanjenja poticaja od 40 posto. Nažalost, uslijedilo je veliko razočarenje", priča mi dodajući da jedino što do danas nije prestalo i nije se smanjilo je megalomanski uvoz poljoprivrednih proizvoda svih vrsta.

Mora, navodi, spomenuti i to da je nakon svega, kao vođa prosvjeda, dobio novčanu kaznu te se protiv njega vodio i sudski postupak. "Tek 18. svibnja 2016. godine dobio sam potvrdu, koju i danas čuvam, da me se oslobađa krivnje“, prisjeća se.

Na pitanje smatra li da se situacija u poljoprivredi u međuvremenu ipak popravila, odgovara da osobno misli, a i vidi iz niza primjera kolega poljoprivrednika koji su ostali u Hrvatskoj, da je sada, deset godina nakon traktorskih prosvjeda, još lošija i daleko teža jer kvaliteta ministara koji su se smjenjivali, nije rasla, nego obrnuto.

Potvrđuje to, nadomeće, i sve veće pogodovanje uvoznom lobiju, a što uništava domaće proizvođače hrane. "Evo i konkretne usporedbe - prije 20 godina cijena mlijeka i pšenice bila je veća nego je sada, a s druge strane, troškovi su skočili i do 200 posto“, uspoređuje Dukić koji se na svom imanju u Zlatnoj dolini dugi niz godina bavio proizvodnjom mlijeka.

Zatvoreno je 20.000 farmi muznih krava

Što se tiče mljekarstva, priča dalje, sve je bilo više-manje podnošljivo, dok se u tu granu nije uplela politika koja je počela direktno pogodovati velikim koncernima i uvoznicima. "Mljekari, među kojima sam bio i ja, još su par godina uspijevali držati glavu iznad vode, moglo se preživljavati, no nakon toga, u samo par godina,  uslijedio je slom – zatvoreno je preko 20 000 farmi muznih krava, što je istinska tragedija“, podsjeća.

Slom mljekarstva, značio je za njegovu obitelj prestanak bavljenja poljoprivredom i gašenje obiteljske tradicije, iako su se i on i supruga nadali da će ju nastaviti i njihovi sinovi.

Otišao je 2019. te sa svojih 55 godina, promijenio život iz korijena. Umjesto rada na svom imanju, danas za život zarađuje radeći na baušteli. "Kada s koferom neophodnih stvari odete u bijeli svijet i to u ovim godinama kao ja, srce vam puca", naglašava i dodaje da još više boli to što sada, iz prve ruke, vidi da u Njemačkoj seljaci dobro žive i da su nositelji gospodarstva, dok su kod nas pošteni poljoprivrednici lošom politikom svedeni na patnike.

Tješi ga samo spoznaja da mu je obraz ostao čist, da nije posrnuo u nikakve mutne poslove i nitko ga od političara "koji su krojili sudbinu nas poljoprivrednika", nije uspio kupiti, niti potkupiti.

"No, taj moj tvrdi stav nije prošao bez posljedica. Bilo je prijetnji, a one su se i ostvarile, jer niti za jednog od moja dva sina, u Hrvatskoj nije bilo posla", proziva navodeći da su uzalud slali na desetine molbi te i oni bili primorani napustiti svoj dom i doći na rad u Njemačku.

Obitelji se raselile, štale su prazne, zemlja zarasta u korov

Iako je odlaskom u inozemstvo osigurao egzistenciju za sebe i obitelj, nada se da će se za šest ili sedam godina, ipak vratiti na svoje imanje, na kojem je sada ostala živjeti njegova supruga.

Mehanizaciju je većim dijelom rasprodao, dio ostavio da podsjeća na dane kada se borio i vjerovao u opstanak domaće proizvodnje hrane. "Sve su se te nade rasplinule, mojih muznih krava više nema na imanju na kojem je nekada sve bujalo od života", razočarano priča bivši veliki proizvođač mlijeka otkrivajući da supruga sada brine još samo o par ovaca i svinja, koje drži kako zemlja ne bi potpuno obrasla u korov.

I za kraj, vratimo se na početak ovog članka, na prosvjede francuskih poljoprivrednika. Oni su, naime, na svojim traktorima ovih dana istaknuli plakate s natpisima: "Spasi svog farmera", a tamošnji resorni ministar Julien Denormandie podržao ih je napisavši na Twitteru "Ne bi bilo jake zemlje bez takve poljoprivrede“ i "Treba imati hrabrosti financirati domaći agrar po poštenoj cijeni“. Upravo te poruke univerzalan su recept koji vrijedi i za Hrvatsku.

Odlazak poljoprivrednika zvono je za uzbunu 

Dakle, iako se već godinama upozorava na odlazak liječnika i medicinskih sestara, inženjera informatike, a u zadnje vrijeme i majstora svih profila, odlazak poljoprivrednika koji je prošao ispod radara, definitivno je najglasnije zvono za uzbunu. Zašto? Zato što nam odlaze potomci vrijednih ljudi koji su, prije mnogo desetljeća, u svojim obiteljima, posijali ljubav prema rodnoj grudi, zemlji, stoci, selu..

Ivo Grgić: Gdje smo 10 godina nakon prosvjeda?

Znam, do sada su već ugašene mnoge proizvodne djelatnosti, no realno gledano, ugasi li se i domaća proizvodnja hrane, hoćemo li uopće izgledati kao ozbiljna, suverena i samostalna država, ako se sami, u toj državi, više ne možemo niti prehraniti?