Bazga: Tu, gdje prema vjerovanju, caruju vile

Prilikom nedavnog roštiljanja u prirodi, muški dio ekipe je nagovarao jednog svog člana da ode pod bazgu radi fizioloških potreba. "Gdje tu, jeste li vi čitavi? Pa tamo vile šire veš! Baš, da ih uvrijedim, pa da me unakaze!", branio se prozvani, naprečac otriježnjen i užasnut prijedlogom kao da ga je pod zelenim granjem zaista čekala četa iznerviranih vila, savršeno kadrih muškarcu oduzeti zdravlje ili snagu.

Tako sam se, u dvadeset prvom stoljeću, osvjedočila da stara vjerovanja uspješno odolijevaju svim religijama i ideologijama kojima smo izloženi kao u eksperimentu na živo. Upravo ovo o vilama koje "šire veš" čula sam kao djevojčica od mamine mame, Radinke Ninčić rođene Pakaški. Kad god zelene kao lakirane listove bazge prekriju bijeli čipkasti cvjetovi, sjetim se te priče. 

Čuva kuću i sve u njoj

U ona vremena mog djetinjstva, šezdesetih godina prošlog stoljeća, baba Radinka je redovno tolerirala bar po jednu bazgu u velikom vrtu iza kuće. "Tolerirala", jer ovu biljku nitko ne sadi niti rasađuje, ona sama nikne, obično u nekom kutku dvorišta, iza šupe, svakako ne na mjestima koja se redovno kose i prekopavaju. Pojavi se odjednom, razgrana se za jedno proljeće od šibljike u pravo drvo, izdržava neviđene zimske hladnoće i ljetne vrućine godinama, a za sve vrijeme dok diše i postoji "čuva kuću" i sve u njoj, kako je govorila Radinka.

Za razliku od mišljenja uvriježenog u mnogim obiteljima da ovo divlje drvo "sluti na pustinju", na zapuštenost, pa ga zato režu i uklanjaju kako znaju, Radinka nije dala da ga itko dirne. Ona je ozbiljno vjerovala da bi se onom tko odlomi granu ili na drugi način ozljedi drvo dogodila neka nesreća, i to vjerovanje vrlo jasno i glasno izražavala. Jednom se susjed pobunio jer mu je granje naše zove prelazilo preko ograde i smetalo.

"Vi kako hoćete, ja to neću sječi", izjavila je, kao za medije, moja energična baba. Susjed je odrezao grane, ali, tom prilikom se nekako nezgodno porezap pilom. Nije dugo potrajalo, ozbiljno se razbolio i umro, a baba je, naravno, to pripisala moćima našeg vilinskog drveta.

Ljekovita strana biljke

"Pod bazgom ne treba zazjavati (bez veze boraviti) ni danju, a kamoli kad je mrak", objašnjavala je potvrđujući sve što su etnolozi napisali o vjerovanjima, običajima i kultovima biljaka. Sad, neovisno od svega što su ljudi nekada mislili o ovom drvetu, činjenica je da je u pitanju izuzetno ljekovita biljka.

Cvijet osušen služi za pripremu odličnog čaja za došne puteve, a svjež, samo opran, ide ravno u sok koji se u ono doba kuhao u mnogim kućama kao preteča svih onih "prirodnih" voćnih sokova kojih su danas pune trgovine. Taj sok nitko nije volio, a svi smo ga morali piti. Od crnih bobica pravi se slatko vrlo korisno za krvnu sliku, a čak i list navodno liječi neke kožne probleme. E, upravo u ovom grmu je ležao zec: u doba mog djetinjstva nitko se nije liječio preparatima od bazge ili bilo koje druge biljke, nego je išao liječniku. 

Besplatno zdravstvo

Bilo je to vrijeme kad su uvedena cjepiva i u upotrebu ušli razni ekstencilini i streptomicini koji su uspješno ratovali protiv mnogih infekcija. Liječnici su preporučivali čajeve, ali, samo kao pomoćno medicinsko sredstvo, a u načelu bili skeptični prema liječenju biljem smatrajući ga "zastarjelim" i "babinim vradžbinama", kako se izražavao jedan pedijatar poznat zbog svoje neljubaznosti prema zabrinutim majkama i bolesnoj djeci. Liječenje, sa svim svojim manama iz onog doba, nije bilo nedostupno.

Pregled se u načelu mogao obaviti istog ili sljedećeg dana, bez ikakvog zakazivanja. Da netko čeka mjesecima susret s liječnikom, bilo bi tema za novine. Ljudi iz grada i sela su mogli obaviti potrebne preglede relativno brzo i saznati od čega boluju i kakvo liječenje im predstoji. Dijagnostička sredstva bila su smiješna u odnosu na današnja, dijagnostičkih metoda bilo je malo, laboranti su pješke brojali crvena i bijela krvna zrnca u uzorku krvi izvađene iz pacijenta, ali, ono što je postojalo - bilo je na raspolaganju i nama običnim ljudima bez ikakve stvarne moći. Sustav zdravstvenih doprinosa radio je po nekom tajanstvenom principu o kome u ono doba nisam znala ništa, ali, čula sam od starijih da se svi mogu liječiti.

Nakon pregleda i dijagnostike, ljudi su odlazili u ljekarne i preuzimali lijekove, a većinu tih lijekova - nisu uopće morali platiti. Za djecu, mlade, studente - cjelokupna zdravstvena zaštita bila je potpuno besplatna, isto tako i za žene u vezi s trudnoćom, porođajem i materinstvom. Stariji su uredno išli kod liječnika bez straha da neće dobiti lijek ili da će biti preskup u odnosu na njihove mirovine.

Što je, ne vjerujete?

Da ne znam kako je onda bilo, ni sama ne bih povjerovala.

A tko je, uz redovno liječenje, još htio koristiti lijekove iz prirode, na primjer, čaj i sok od bazge, mogao je i to, nitko mu ne bi zabranjivao. Danas mnogi prelaze na liječenje biljem ne zato što su naprečac postali pristalice prirodne medicine nego zato što za preglede kod liječnika i lijekove nemaju novca. Pa će tako čim procvjeta zavladati prava pomama kuhanja soka od cvjetova. Bar su oni besplatni, treba ih samo nabrati s drveta, šećer i limun i kiselina će se već nekako nabaviti, a trošak struje, vode i ženinog rada svakako nitko ne računa.

Samo pazite kad berete bazgine cvjetove, njena pelud ispušta snažan i sladak miris, a tko ga udahne, može dobiti jaku vrtoglavicu. Ili se naprečac zaljubiti - pa nije tek tako proglašena vilinskim drvetom. 

^{Tekst "Tu gde vile šire veš" objavljen je u rubrici "Kikindski nostalgični život" u lokalnom glasilu "Kikindske", 11. maja 2018.}