Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Izmeđ međe
  • 12.10.2018. 13:30

Ako odličan poljoprivrednik mora biti komercijalist i dizajner etiketa - onda nešto ne štima

Za one koji su svaki dan na svom imanju nema mjesta na tržištu jer jednostavno nemaju vremena za druge poslove, a znanja još manje. Što nam je činiti?

  • 1.794
  • 148
  • 0

Treba imati na umu da je naš poljoprivrednik kao i svugdje na svijetu odličan proizvođač. Vrijedan i marljiv. I nema toga što on neće i ne može proizvesti. Na svakom tlu i s lošom mehanizacijom i bez kvalitetnih gnojiva i sredstava zaštite on će proizvesti sve na svojoj zemlji. Pšenicu, kukuruz, soju, suncokret, ta zemlja uz njihove vrijedne ruke dat će i vrhunske povrtlarske proizvode. Bilo da se radi o malim količinama, bilo o velikim. Nema te voćarske kulture koja mu ne bi donijela plodove. Nekada imam osjećaj da bi u Slavoniji uspješno i masline proizveli da treba.

Međutim, svi ti vrijedni ljudi koji žive na ruralnom području ipak nisu trgovci, oni ne znaju mešetariti. Pa ako si cijeli dan na polju, štali, povrtnjaku kada ćeš se onda baviti marketingom, prodajom, promocijom. Pa čak bi trebao biti i dizajner pakiranja i etikete. To nije njegov posao. Imamo odličnog stolara i jako dobrog tehnologa u tvornici ili pak fantastičnog programera. Ali zar oni moraju onda biti i vrhunski majstori u prodaji toga stola, onog proizvoda iz tvornice ili pak da sam prodaje program taj programer? Netko to uvijek radi drugi. Mislim da je tu veliki problem. Naše selo je tvornica i u njoj rade vrhunski majstori, tehnolozi, znanstvenici, ali zakazala je prodaja. Netko mora sve to sigurno otkupiti i prodati dalje, a da ih usput i ne iskoristi. Da ih ne prevari, da se tako izrazimo.

Nemamo zadruga, nemamo ni burzu

Upravo ovih dana svjedočimo činjenici da smo u ovoj godini proizveli odlične jabuke, mandarine, da nam je šećerna repa jako dobra, suncokret, soja, kukuruz, pšenica. Sve je za pet. Mora se netko pobrinuti za sve to. Nemamo ni zadruga, barem ne onakvih kakve bi trebale biti. Da u njima radi netko tko će prodati ono što zadrugari proizvedu. Nemamo ni burzu. To je također naš nedostatak, a pokušaja je bilo s veletržnicama, ali nešto je pošlo po zlu pa to kao da i ne radi više. Ministarstvo poljoprivrede pod ministrom Tolušićem donosi ipak jednu dozu nade u bolju sudbinu hrvatske poljoprivrede i sela. Mjere Ruralnog razvoja kojima Europska unija pridonosi našoj poljoprivredi ipak je velika pomoć. I ovdje će sada doći do poboljšanja tehnologije proizvodnje. Stižu novi strojevi, grade se štale, ulaže se u nove vrijednosti.

Dakle, u tvornicu namještaja kao da stižu novi vrhunski strojevi, ali nema menadžmenta koji je u stanju vrhunske regale i kuhinje prodati. No, i tu može ući u tu priču samo poljoprivrednik koji ima negdje spremljenih zaliha novca jer polovicu mora sam financirati. Ili po tu polovicu ići u banke. A tu je problem jer novac kod nas za njih ima vrijednost pet, šest posto, a u Austriji jedan posto. Hoću reći prevelike su kamate kod naših bankara. I kada se uhvatite sada papirologije onda sigurno strada proizvodnja.

Nažalost, preradbena industrija nije preživjela rat, prijelaz na tržišno natjecanje, pretvorbu, krađu i druge nedaće. Jer da imamo uspješne tvornice bila bi jagma za proizvodima s hrvatskog sela. Jer njihov proizvod bi tražilo tržišto, a sirovinu moraš tražiti i na selu. Evo primjerice Belje i IPK su imali gotovo sve prehrambene preradbene pogone. Mogli su ti kombinati dijelom napuniti kapacitete, ali sirovina sa sela je bila veliki udio proizvodnje. Belje nakon rata nije obnovilo rad šećerane, ugasilo mesnu industriju, mljekaru svelo na proizvodnju ABC sira, mlin i pekaru gotovo da i nema. IPK je imao i vinarije, i mesnu industriju, i tvornice za preradu povrća, proizvodnju sokova, sjemena... 

A da zaposlimo agronoma ili poljoprivrednog stručnjaka?

Teško je i nabrojati. Preživjela je šećerana, mljekara i uljara. I to su danas tvornice koje ipak otkupljuju na zadovoljavajući način sirovinu od poljoprivrednika u okolici. Da danas imamo u Osijeku i Đakovu uspješne tvornice za preradu povrća kao što je nekada bilo imali bi jako mnogo OPG-a koji bi na manjim površinama uzgajali krastavce, paprike, salate, kupuse i slično. No, toga nema i onaj tko se bavi povrtlarstvom nešto pokušava sam prodati i preraditi ali to je sve kratkog daha. Već iduće godine nije siguran da će prodati svoju robu. A ni turizam mnogo ne pomaže. Ne mogu ni hoteli, ni restorani se osloniti na one koji će povremeno ponuditi i sami dovesti salatu, kulen ili čvarke. Oni moraju znati po kojoj cijeni će i kada dobiti hranu za svoje goste.

Država je opet ta koja mora povući svoj potez. I prema turističkim subjektima, a i organizacijom na hrvatskom selu. Siguran sam da bi svaki hotel kupio hrvatske kobasice kada bi znao da će dobiti i količinu i kvalitetu koju ugovori. Ovako se dogodi da jedan moj poznanik skupi svojih 40 kulenova i krene na makarsko područje. I onda obilazi par dana restorane i proda. Bude zadovoljan prodajom. Ali to nije posao. Nije siguran da će mu to iduće godine uspjeti pa svake godine 100 kulenova proizvede pa što s njima bude, bude.

Očekujemo da za poljoprivrednika propise i zakonodavstvo prati Savjetodavna služba. I tu se vraćamo opet na priču udruživanja i zadruge. Zaposlenik u toj udruzi ili zadruzi mora to raditi za poljoprivrednike. Jer treba ponoviti kako je poljoprivrednik pogon koji proizvodi. Pa ne može on biti još i dobar pravnik pa onda i dobar marketinški stručnjak pa financijaš sposoban. Pa ako treba još da bude i vrhunski dizajner pakiranja i etiketa za njegove proizvode. Nema šanse. To udruga i zadruga mora raditi. Ali bez problema će općina zaposliti dodatnu čistačicu, djelatnika u pravnoj službi, financijskom odjelu općine, no da zaposle agronoma ili poljoprivrednog savjetnika, to nikada nikome još u ni jednom selu, općini, nije palo na pamet.


Tagovi

Udruga Komercijala Etiketa


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Lijeska je zanimljiva grmolika biljka. Njeni plodovi, lješnjaci, karakterističnog su okusa i mogu poslužiti kao savršena grickalica zbog svojih vrijednih nutritivnih sastojaka. Još ako imate čuvara nasada, koji je ozbiljno shvatio svoju ulo... Više [+]