Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Zaštita bilja
  • 17.03.2009.

Mekokožne grinje i šampinjonske mušice

Sve veći problem u zaštićenom uzgoju cvijeća i povrća

  • 8.530
  • 361
  • 0

U ruralnim hrvatskim područjima u kojima dominira usitnjenost posjeda i veliki broj sitnih čestica zemljišta po gospodarstvu nastojimo usmjeriti mlađe obitelji na profitabilnije uzgoje biljaka uz primjenu novih tehnologija u zaštićenim prostorima. Osim za uzgoj biljaka, zaštićeni su proizvodni prostori idealno mjesto za prezimljenje i neželjeno umnažanje različitih kategorija uzročnika biljnih bolesti i neželjenih organizama životinjskog podrijetla. Ovom prilikom opisujemo dvije kategorije štetnika koje posljednjeg desetljeća postaju u našoj zemlji najvažniji ograničavajući čimbenik uspješne proizvodnje cvijeća i povrća u zaštićenim prostorima. Poznata je u takvom uzgoju učestala i visoka populacija lisnih uši (Aphidae), štitastog i cvjetnog moljca ("bijele mušice") (Trialeurodes, Bemisia), kalifornijskog tripsa (Frankliniella), mušica minera (Phytomyza, Liriomyza) i stakleničke grinje (Tetranychus). Ali, pored navedenih vrsta mnogi naši proizvođači, naročito cvijeća, zadnjih su godina uočili neželjenu pojavu mekokožnih grinja (Tarsonemidae) i šampinjonskih mušica (Sciaridae). Problem mekokožnih grinja postaje još veći zbog činjenice da trenutno na hrvatskom tržištu nemamo dovoljno djelotvornih kemijskih pripravaka za njihovo učinkovito suzbijanje!

Grinje se od kukaca razlikuju prema broju nogu (kukci imaju tri para, a grinje četiri ili dva para nogu) i građi tijela bez vidljive segmentacije. Fitofagne grinje imaju usni ustroj prilagođen bodenju biljaka i sisanju biljnih sokova i vrlo su sitne životinjice, često manje od 1 mm. Među 10.000 opisanih grinja u zaštiti bilja su najpoznatije vrste iz porodice crvenih pauka (Tetranycidae) i šiškarica (Eriophydae). Obje vrste potječu iz tropskih uvjeta, odnosno optimalan ekološki čimbenik njihova razvoja je toplina, manje svjetla i visoka vlažnost.

"Mekokožne" ili tarsonemidne grinje (Tarsonemidae) obuhvaćaju vrste koje se hrane mrtvom organskom tvari, biljkama, gljivicama i kukcima. Prema su štetne posljedice na biljkama opisane još daleke 1898. i 1908. godine (na ciklamama), tek posljednjih godina kod nas postaju značajni ekonomski štetnici u zaštićenom uzgoju brojnih vrsta lončanica (npr. ciklame, afričke ljubice, kalanhoe, šeflera, ukrasnog bršljena, saintpaulia, glosinije, geranijum, petunije i dr.) i cvijeća za rez (gerbera, krizanteme). Napadaju i jagode u visokim plastičnim tunelima. Zbog njihove disperzije u biljnom tkivu vrlo teško se kemijski suzbijaju. U toplijim se krajevima pojavljuju štetne vrste mekokožnih grinja na otvorenom uzgoju citrusa (limun), rajčici i paprici. Ove su grinje sitnog i prozirnog tijela (0,1-0,25 mm), pa se mogu vidjeti samo boljim stereo-binokularnim lupama. Prekobrojna populacija čini vrlo prepoznatljive štete. Zadržavaju se unutar tkiva vegetativnog vrha gdje sišu biljne sokove. Mlado lišće stoga zaostaje u rastu, naborano je i deformirano (vidi fotografiju). Jedino se ciklamina mekokožna grinja može hraniti na starijem lišću, jer sisanjem biljnih sokova otpušta toksine koji razaraju stanične stijene i čine biljni sok dostupnim grinjama. Godišnje imaju veći broj pokoljenja (razvoj jedne generacije grinja pri 28°C, uz relativnu vlažnost 70-80%, traje samo 5-8 dana), a zbog jače zaraze, lišće požuti i nekrotizira (odumire). Prezimljuju odrasle biljke u središnjem dijelu biljke, a napad se prepoznaje u "žarištima". Iz žarišta se drugim štetnim kukcima (lisnim ušima, "bijelom mušicom", tripsima) vrlo brzo šire u plastenicima.

Zbog potrebe za visokom relativnom vlagom zraka (80-100%), uz optimalne temperature razvoja 23-28°C, "mekokožne" su grinje vrlo opasne u zaštićenom uzgoju cvijeća. Ranijih smo godina, čim se primijete simptomi napada grinja, preporučivali višekratna kemijska suzbijanja primjenom endosulfana (Thiodan ili Global E-35 i sl). No, njegova je primjena u našoj zemlji zabranjena još sredinom 2007. godine,a zalihe su bile u slobodnoj prodaji do kraja 2008. godine! U susjednim se zemljama od akaricida najčešće preporučuje dikofol (Kelthane), a kod aplikacije se preporučuje što kvalitetnije "okupati" najmlađe ili vršne organe (vegetacijske vrhove). Na žalost, ovih pripravaka više nema na tržištu, pa nema dovoljno učinkovitih kemijskih pripravaka za folijarno tretiranje biljaka protiv tarsonemidnih grinja. U razvijenim se zemljama sve više koriste mikrobiološki pripravci na osnovi gljivica Beauveria bassiana, Metarhizium anispoliae i Paecilomyces fumosoroseus, jer su postignuti dobri rezultati u suzbijanju mekokožnih grinja.

Mušice iz porodice Sciaridae (rodovi Sciara i Bradysia) su dugo poznate i opisivane kao štetnici pri uzgoju jestivih gljiva, pa se kod nas koristi naziv šampinjonske mušice. Prisutne su svugdje u prirodi i važan su sastavni dio naše faune. Odrasli oblici su male mušice veličine samo 1-4 mm, a imaju samo 1 par prozirnih krila. Opasne su njihove ličinke koje dosežu veličinu 8 mm, sjajno su bijele boje tijela i sjajne crne glave, nalik na glavicu pribadače. U Europi je opisano čak 600 različitih vrsta ovih mušica. Za razliku od mužjaka, ženke su dobri letači te pronalaze i odlažu jaja pojedinačno ili u skupinama na otvorene hrpe komposta ili u zatvorene prostore u supstrat u kojem se uzgaja rasad povrća ili cvijeća. Ženke žive u prosjeku svega 3-4 dana tijekom kojih odlože prosječno 100-150 jaja. Ukupan razvoj od jaja do odraslog oblika pri temperaturi 18ºC traje 30 dana, a pri vrijednosti 30ºC samo 20 dana. Ličinke se skrivaju od direktnog svjetla te se zavlače u supstrat. Na površinu izlaze samo noću, a u nedostatku hrane međusobno se proždiru. Ipak, tek se zadnjih godina sve više navode kao ekonomski značajni nametnici povrća i ukrasnog bilja. Najvažniji razlog tome su novije tehnologije koje uključuju uzgoj rasada, reznica i odraslih biljaka u gotovim supstratima (npr. Stender, Klassmann i dr.), odnosno uzgoj povrća u hidroponskom načinu. Od ukrasnih vrsta napadaju mlade biljke sobnih i balkonskih lončanica poput poinsetia, petunija, begonija, fikusa, krotona, spatifiluma, pelargonija i karanfila, a od povrća preferiraju salatu, rajčicu i papriku. Moguće su štete na jagodama ako se uzgajaju u manjim posudama ili kontejnerima.

Također, štete su veće ako se rasad uzgaja u stiropornim kontejnerima. Ličinke šampinjonskih mušica su redoviti stanovnici komposta, a odrasli kukci mogu osjetiti miris raspadajuće organske tvari na 10-ak km zračne udaljenosti. Njihove ličinke se u pravilu hrane sporama i micelijem supstratnih gljiva i algama, ali kod prekobrojnog umnažanja često izgrizaju biljno tkivo. Štete su najveće ako napadaju bazalne dijelove tek poniklih biljčica ili tek oblikovano korijenje reznica. U našoj su zemlji tijekom 2003. godine zabilježene štete i na odraslim biljkama paprike u hidroponskom uzgoju (Pagliarini, 2004). Suzbijanje šampinjonskih mušica obuhvaća preventivne i kurativne mjere, među kojima ističemo dodavanje kompostu pripravka iz grupe regulatora razvoja kukaca (RRK). Prije nekoliko je godina u našoj zemlji za tu svrhu dopuštenje imao ciromazin (Trigard), a danas se često koristi diflubenzuron (Dimilin, Du-Dim SC). Kurativno se ovi štetnici suzbijaju zalijevanjem, fumigacijom ili zamagljivanjem prostora jednim od insekticida čiji izbor ovisi o kulturi na kojoj se koristi (npr. Beta-Baythroid EC).

Autor: mr. Milorad Šubić


Izvori

Međimurje - županijske novine


Tagovi

Hortikultura Zaštita bilja