Cvjećarima ne cvjetaju ruže

Niske cijene i poteškoće pri plasiranju proizvoda najveći su problemi s kojima se susreću domaći uzgajivači sadnog materijala i ukrasnog bilja. U toj djelatnosti u 2010. godini registrirano je 208 tvrtki koje su zapošljavale 433 osobe i ostvarile ukupni prihod u vrijednosti od 209 milijuna kuna. Najveći broj tih tvrtki djeluje na području Varaždinske i Zagrebačke županije, dok ih je manji broj u Dalmaciji i Istri, a većina ih se bavi uzgojem cvijeća. U Hrvatskoj je najrasprostranjeniji uzgoj sezonskog cvijeća, dok se ono rezano kao i sobno bilje većinom uvozi - proizvodi se jedino manji broj ruža i gladiola.

Ukupno se u prošloj godini uvezlo za 44.334.250 dolara cvijeća, drveća, lukovica, gomolja i ostalih živih i rezanih biljaka, što je više od 30.000 tona. S druge strane, izvezli smo samo 856 tona u vrijednosti 1.866.721 dolar. Izvozimo ruže (cijepljene ili necijepljene te svježe rezane), božićna drvca, simboličan broj karanfila (600 komada) te biljke koje rastu na otvorenom. Većina izvoza je prema susjednim zemljama - Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, dok ruže izvozimo i u Italiju i Nizozemsku, a božićna drvca u Austriju. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, među najvećim uvoznicima su veliki trgovački lanci kao što su Konzum, Bauhaus, Baumax, Kaufland, Lidl, MBM, Fragaria te Fiori Kaštela.

Zastarjela mehanizacija

Iako Hrvatska ima klimu pogodnu za uzgoj gotovo svih vrsta cvijeća i ukrasnog bilja, ta djelatnost je u stalnom padu jer se domaći proizvođači ne mogu nositi s niskim cijanama uvoznog proizvoda. Najviše se uvozi iz Nizozemske i Italije, odakle dolazi većina sadnica, lukovica, gomolja i sobnog bilja. Osim iz Nizozemske, većina rezanog cvijeća dolazi iz afričkih država. Nije zanemariv ni uvoz iz Francuske, Njemačke, Španjolske i Mađarske. Osim niže cijene rada koja je karakteristična za države afričkog kontinenta, na nižu cijenu uvoznog proizvoda nadasve utječe stupanj mehanizacije proizvodnje.

“Naši poljoprivrednici koji se bave ovom granom imaju zastarjelu tehnologiju koja traži više radne snage za razliku od moderne mehanizacije koju imaju zapadne zemlje, a to znatno utječe na cijenu”, kaže Ines Pohajda, viša stručna savjetnica za integriranu i ekološku poljoprivredu u Hrvatskoj poljoprivrednoj komori. Prednost Hrvatske naspram ostalih zemalja je, naglašava Ines Pohajda, u klimi koja je pogodna za uzgoj sezonskog cvijeća što se intenziviralo u posljednjem desetljeću. “Prednost ove grane poljoprivrede je kratak period uzgoja, intenzivniji rad, a samim time i brža mogućnost prinosa, a podaci s terena govore da se ovom djelatnošću bavi više mladih ljudi nego što je to slučaj s uzgojem drugih kultura”, dodaje Ines Pohajda.

Brendiranje domaćeg proizvoda

Domaći proizvod već je kupcima postao prepoznatljiv na tržnicama. Tome je pridonijelo i svojevrsno brendiranje proizvoda u čemu prednjači Ludbreška regija čija je udruga cvjećara zaštitila jamstveni žig “Ludbreški rozetlin”. Riječ je o standardizaciji proizvoda čime će proizvođači, vlasnici žiga, imati vjerodostojnost na tržištu jer jamče kvalitetu te prepoznatljivu geografsku izvornost regije u kojoj je tradicija proizvodnje cvijeća duga više od 30 godina.

Nositelj prava je Udruga cvjećara ludbreške regije koja je i najveća strukovna udruga u državi. Trenutačno okuplja oko 120 članova koji godišnje proizvedu 15.000.000 komada raznog cvijeća, većinom jednogodišnjih presadnica za balkone i cvjetne grede, i to maćuhica, pelargonija, surfinija, begonija, vodenika, krizantema, jaglaca, a u zadnje vrijeme razvija se i proizvodnja i uzgoj sadnica ruža. Nije zanemariva ni tradicija sadnje ljekovitog cvijeća - tagetesa.

Predsjednik Udruge Saša Jerković, inženjer agronomije, kaže kako su najveći problem niske cijene i plasman proizvoda.

“Prodaja na tržnicama praktički propada jer kupci gravitiraju prema velikim trgovačkim centrima gdje se plasira 30 posto proizvoda. Tu su pak problemi s naplatom”, ističe Jerković, no dodaje kako takav način poslovanja ipak predstavlja dugoročnu zaradu za proizvođače jer je količina povrata, koji je redovno o trošku proizvođača, jako malena. Kvaliteta, po njegovom mišljenju, nije ni najmanje upitna, jer su svu proizvodnju već prilagodili pravilnicima Europske unije.

Što je Ludbreški rozetlin?

Ludbreški rozetlin naziv je jamstvenog žiga, jedinog u Hrvatskoj zaštićenog pri Zavodu za intelektualno vlasništvo, a njime proizvođači Udruge cvjećara ludbreške regije jamče vjerodostojnost svojih proizvoda na tržištu. Na taj način ta udruga nastoji zaštititi tradiciju proizvodnje cvijeća u ludbreškom kraju kao i kvalitetu cvijeća koje uzgajaju i plasiraju na hrvatsko tržište. No, rozetlin je i naziv za viseću pelargoniju uvriježen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
To je jedna od prvih vrsta cvijeća koja se počela proizvoditi u ovom kraju, pa je upravo po tom cvijetu jamstveni žig dobio ime.

Prednjačimo u pomoći

Predsjednik najveće cvjećarske udruge u Hrvatskoj jako je razočaran odnosom države prema ovoj grani poljoprivrede. “Na margini smo poljoprivredne proizvodnje jer nismo uključeni ni u kakve poticaje kao što je slučaj s ratarima i stočarima. Lobirali smo u Ministarstvu poljoprivrede, ali bezuspješno. Godine 2008. omogućeni su nam povoljniji krediti za dizanje i opremanje staklenika, a Varaždinska županija nam je 2010. dala određena sredstva za nove staklenike tako da su financirali 25 posto iznosa. Očekujemo da će se potpore sljedećih godina povećati”, žali se Jerković.

Operativnim programom za razvoj povrćarstva i cvjećarstva 2008.-2012. omogućeni su bili krediti uz kamatu od četiri posto za iznose od 80.000 kuna do 3.500.000 kuna za kupnju zemljišta, podizanje i opremanje staklenika i plastenika, kupnju mehanizacije, opreme i alata te kupnju sustava za navodnjavanje. Ines Pohajda iz Poljoprivredne komore ne smatra da je takav vid pomoći dovoljan, ali naglašava da je sasvim uobičajen u zemljama Europske unije jer se ne radi o proizvodnji hrane. Prema informacijama s kojima raspolaže, Hrvatska čak prednjači u pomoći proizvođačima cvijeća u usporedbi sa zemljama Unije.

“Očekujemo da će Ministarstvo poljoprivrede proizvođače cvijeća uključiti u mjere ruralnog razvoja kao što je to učinila s medarima”, kaže ona. Dodaje kako su upravo različite vrste potpora koje se dodjeljuju samo registriranim proizvođačima utjecale na gotovo potpuni nestanak proizvođača na crno koji je i zbog satelitskog nadzora poljoprivrednih površina sveden na minimum. Postoji još uvijek problem preprodavača, no oni, kaže Ines Pohajda, ionako robu većinom nabavljaju od domaćih proizvođača.

Dug Hrvatskim vodama

Saša Jerković, predsjednik Udruge ludbreških cvjećara, kao jedan od većih problema cvjećara okupljenih u udruzi naglašava višegodišnji spor s Hrvatskim vodama. Naime, staklenici nemaju poseban status nego se naknada za uređenje voda plaća po kvadraturi kao za bilo koji poslovni prostor za što, tvrde cvjećari, nema zakonske osnove. Kolektivni je dogovor da se naknada ne plaća, a kako žalba nije riješena već dvije godine i nije dobiven nikakav odgovor od nadležnog ministarstva kojem su više puta pisali, sada postoji strah da bi nagomilani dugovi mogli doći na naplatu, a u pojedinačnim slučajevima radi se o iznosima koji dosežu i 20.000 do 30.000 kuna.

Udruživanje iz potrebe

Najviše cvijeća proizvedeno u ludbreškoj regiji odlazi u Interspar, Plodine, Billu i Kaufland. Kako uzgajivači teško sami mogu konkurirati na tržištu i isporučiti količine cvijeća koje veliki trgovački centri traže, rješenje su prepoznali u osnivanju poljoprivrednih zadruga.

“Počeli smo s četiri proizvođača, a trenutačno nas je osam. Udružili smo se iz potrebe, da si pomognemo, a sada zajedno možemo isporučiti i do 350.000 sadnica, od čega velika većina ide u trgovačke centre, a nešto malo na tržnice, jer je tamo prodaja gotovo zamrla”, kaže Boris Kovaček, voditelj Poljoprivredne zadruge Cvetek iz Svetog Đurđa. Dodaje kako su spremni za početak proljetne prodaje, a uzgajaju balkonsko cvijeće te cvijeće za gredice i parkove.

Iako je proizvodnja konstantna tijekom cijele godine, prodaja je uglavnom sezonska pa su, osim na proljeće, njihovi proizvodi u trgovačkim centrima prisutni za blagdan Svih svetih i Božić kada imaju vrlo uspješnu prodaju božićne zvijezde, ukupno oko šest mjeseci godišnje. Neki od proizvođača imaju potpisane ugovore s gradovima i općinama za uređenje javnih površina, a sve su češće suradnje u kojima gradovi i općine daju cvjećarima prostor za prodaju u vidu štandova i poljoprivrednih tržnica koje ne donose veći profit, ali navikavaju kupca na domaći proizvod.

Autor: Andrea Šalinović