Zdravlje dolazi iz zemlje. Nju na otoku čuvaju suhozidi ili gomile, koje po ljeti čuvaju vlagu u škrtoj zemlji za povrtnjake, a po zimi "kupe sunce", kaže prva ekološka proizvođačica nositeljica permakulturne diplome.
Permakultura je više od modela proizvodnje, to je ujedno i životni stil u skladu s povratkom iskonskoj prirodi i njezinim ritmovima, kazala je prva ekološka proizvođačica nositeljica permakulturne diplome Vesna Rožić s Brača na on line predavanju o ovom pristupu poljoprivredi kojeg je održala u sklopu projekta Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača (HSEP-a) "Eko-logično".
Posljednjih godina, navela je, primjenjuje "zakone" ovakvog uzgoja na vlastitom obiteljskom gospodarstvu u općini Nerežišća, smještenoj na sjevernoj strani otoka Brača na 350 metara nadmorske visine, 16 kilometara od Milne u unutrašnjosti. OPG je dobio ime Zogeterra spajanjem dvije riječi - obiteljskog nadimka Zoge i riječi zemlja (terra).
Inače, s obitelji je živjela u Splitu i za povratak na obiteljsko imanje na Brač, dakle korijenima, najzaslužniji je, kaže, nono Zoge, kod kojeg je provodila školske praznike i upijala prva saznanja o proizvodnji hrane na tradicionalan način, pomalo izgubljen s minulim vremenom. Bilo je to, prisjeća se, prije više od 50 godina, a trebalo im je pet godina da imanje postave na noge. Sada je spremno za novi iskorak što se tiče poljoprivrede, ali u skladu s permakulturnim dizajnom.
"Tu je gustirna (spremnik) za vodu najvažnija. Ona život znači!", kazala je i pojasnila da je kroz nužnu suradnju, koju je često isticala kao dobar put i način povezivanja s drugim OPG-ovima ili udrugama, došla do većih površina kod Donjeg Humca gdje sada ima sedam obradivih površina. Inače, njezin OPG ima 17.000 četvornih metara podijeljenih u pet zona, sukladno načelima permakulturne proizvodnje namirnica.
S načelima ovakvog uzgoja upoznala se, kaže, za boravka u Americi. No, životnom prekretnicom drži posjet radionici u Rumunjskoj, na koju je išla kao predstavnik HSEP-a, a gdje je, kaže, vidjela tisuće ljudi iz cijelog svijeta koji se njome u praksi bave. "To znači da rade pravu stvar u proizvodnji hrane za ovaj naš jedini planet", istaknula je i dodala kako je permakultura na prvom mjestu, ali i biodinamika. "Svatko bi trebao dati malo da bi svi na kraju imali malo više", zaključila je.
Sam permakulturni način bavljenja poljoprivredom, drži smislenim i iskrenijim načinom života, odnosno proizvodnje hrane od polja do stola, tj. do krajnjeg potrošača. Zato jako pazi s kim i kako surađuje, po kojim etičnim principima, jer trgovina, odnosno novac, ne može biti jedini smisao, kako u životu tako i u poslu, posebno onom vezanom za proizvodnju zdrave hrane jer zdravlje dolazi iz zemlje.
A zemlju na otoku čuvaju suhozidi ili gomile, visine do 80 cm, koje po ljeti čuvaju vlagu u škrtoj zemlji za povrtnjake, a po zimi "kupe sunce" odnosno potrebnu energiju, čuli smo na predavanju, na kojem je više puta istaknuta važnost lokalne tradicije, ali i skupljanja znanja iz svijeta.
Zbog položaja, odnosno klime, povrtnjak sadi u svibnju, što znači da mjesec dana kasnije od drugih u Dalmaciji dobiva plodove. To drži dobrim jer ih ima duže na tržištu. No, pokazalo se da svježe voće i povrće kod nas u specijaliziranim trgovinama idu bolje od prerađevina koje traže puno više truda, ulaganja, ali i osmišljenijeg nastupa na velikom tržištu, na kojem voli poslovati "bez posrednika". Tako je odustala od prodaje nagrađivanog maslinovog ulja.
Ipak, prije pet godina, nakon više godina pripreme, prvo je krenula s većim uzgojem smokava, odnosno proizvodnjom čajeva i džemova, koje je prodavala na ekosajmovima. Onda su došli začini, a nakon njih i ljekoviti sapuni i kreme od smilja, lavande, gospine trave... Osim toga, prošle godine imali su 150.000 ekosadnica povrća, a sjeme su i dijelili, što je u pandemiji postalo malo teže, jer nema ni sajmova, čulo se u raspravi.
Unatoč svemu, uspjela je sačuvati autohtonu sortu bračkog jabučara, odnosno 23 vrste pomidora, u sklopu UNPA projekta, a uključila se sada i Poljoprivrednu zadrugu Supetar.
"U permakulturi držim važnim razmjenu znanja, ali i proizvoda", otkriva nam još jedan stari, a gotovo izumrli običaj na selu. Tako je za svoju prvu koku nesilicu, prije pet godina, dala pet kilograma trešanja, a sada ima novu pernatu obitelj od 11 kokoši. Bilo ih je, kaže i 30, ali su predatori učinili svoje. No, tu su i guske, paunovi, patke, koje uništavaju nametnike kao što je maslinova muha, a usput i gnoje maslinik, kao i polje lavande na kojem je autohtona budrovka.
Da sve bude u skladu s prirodom, na imanju nema betona već su prilazne puteve radili na starinski način, popločavanjem, što se na Braču, zove kobule. "To je filigranski posao koji traži puno vremena i umijeća, ali zato daje vrhunske rezultate", ističe.
Na kraju je navela kako se na tečaju permakulture može saznati što i kako treba raditi da bi zemlja opet bila plodnija. No, nije olako dala savjet bi li preporučila život na selu i mlađim ljudima, već drži da je to stvar pojedinačne odluke, ističući da je njoj trebalo pet godina da dođe na pozitivnu nulu.
Tagovi
Autor
