"Slavonija je nekada bila obećana zemlja, u Slavoniju su dolazili ljudi iz mnogih drugih krajeva da bi preživjeli, jer je bila bogata. Nažalost, sada je Slavonija jad i bijeda, mladi ljudi masovno bježe, raseljavaju se, ostaju stariji", kažu zaljubljenici u zemlju i poljoprivredu poput obitelji Medić
"Glogovica je najljepše mjesto na svijetu: okružuju nas prekrasni brežuljci obrasli bujnim šumama i livadama, voćnjaci, vinogradi, polja i tridesetak živih izvora sa pitkom vodom i dvadesetak koji povremeno presušuju, čist zrak i mir", pričaju nam umirovljenici Katarina i Vinko Medić, vlasnici ekološkog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje se bavi voćarstvom i stočarstvom. Njihovo slikovito selo nalazi se na obroncima Dilja, zapadno od općinskog središta Podcrkavlja i državne ceste Našice - Slavonski Brod.
Dok se penjemo u malu oazu mira, kako nazivaju jedan od šest voćnjaka na lokaciji Močale, doznajemo da imaju još nekoliko mješovitih voćnjaka na lokacijama Topolik, Gajišta, Dol, Mala baštica i Vršak, ukupno 3,5 hektara u ekološkom upisniku i još 2 hektara ratarskih kultura i livada. Pitam ih zašto čak šest voćnjaka na različitim mjestima?
"To je tradicija koju smo naslijedili od naših starih. Zbog vremenskih nepogoda: olujnog vremena, tuče, mraza, naši su stari uvijek voćnjake, vinograde, ali i ratarske kulture uvijek sadili i sijali na više lokacija jer su male parcele, ali i zbog toga što je i u slučaju nevremena uvijek nešto ostalo, zbog različitih visina i pozicija tih voćnjaka, vinograda i njiva. Ako naiđe tučonosni oblak negdje pobije, negdje ne pobije, negdje uspije usjev, negdje ne uspije, uglavnom su uvijek imali nešto, živjeli su od toga", priča nam Vinko. Tako je bilo i ove godine, travanjski mraz i dvije tuče uništile su im dio roda u nekoliko voćnjaka, ali je u nekima i ostalo jabuka, krušaka, šljiva.
Zanimljivo je da su Medići godinama sadili i širili voćnjake i to, kako ističu, uglavnom na divljim podlogama na koje su cijepili stare sorte voća: sada imaju oko 1.500 stabala mješovitih nasada: jabuka, krušaka, šljiva, trešanja, višanja, marelica, oraha, lijeske, dunja, mušmula, bresaka, oskoruša, kestena i raznog jagodičastog i bobičastog voća.
"Ljubav prema cijepljenju voćaka naslijedila sam od djeda Franje. Iako nije imao jednu nogu, bio je jako vrijedan čovjek, nije postojao neki zanat na selu koji on nije znao raditi. Sa velikim žarom cijepio je i voćke, a time se bavio i tata Josip, pa je uz njih i meni to ušlo pod kožu. Od malena mi to čini zadovoljstvo, pa svake godine idemo u šumu u potragu za divljakama voća koje onda oplemenjujemo sa starim sortama.
A u našim voćnjacima imamo ih puno vrsta - jabuke ilinjače, rokovke, kačulje, punike, zelene i žute srčike, žute i crvene šarenke, rane i kasne bjelike, muškotine, elifanke. Od krušaka izdvajam zelene i žute lazanke, buzdovanlije, ječmenke, žetvenke, okrugle i duguljaste lubeničarke, žute i zelene mioljača, odlične su za turšiju, tikvičarke, limunke, jesenke, zelene, žute i krupne petrovke, jagodnjače", nabraja Katarina dio sorata koje su zastupljene u njihovim voćnjacima.
Dok obilazimo njihovu malu oazu mira, voćnjak i kukuruzište, okruženu sa pedesetak oraha, među kojima je i jedan gorostas, s puno ljubavi pričaju o karakteristikama pojedinih sorata, o vremenu njihova dozrijevanja, okusu, sočnosti, otpornosti na bolesti.
"Za stare sorte smo se odlučili zato jer su one mnogo otpornije i zahvalnije za uzgoj bez ikakvih prskanja pesticidima, gnojimo ih samo stajnjakom. Pred kućom imamo stablo bezimene stare sorte jabuke koja rodi obilno skoro svake godine i do 500 kilograma zdravih plodova. Stara je između 70 i 80 godina, a možda će još toliko doživjeti, za razliku od modernih niskih nasada u intenzivnoj proizvodnji koji traju možda 15-20 godina", obrazlaže Vinko njihovu orijentaciju na ekstenzivniji naćin voćarenja.
U voćnjaku primjećujem na više mjesta improvizirane klupe u hladovini velikih krošanja koje im služe za kratkotrajne predahe. U tom voćnjaku imaju i mali pčelinjak sa šest društava, te nadstrešnice u kojima se rado igraju unuci.
"Unučad je stalno u voćnjacima stalno s nama, posebno ovih šestero koji žive tu u selu. To je veselje, uživaju u toj lijepoj prirodi. Jedu što hoće, beru ribiz, ogrozd, kupine, maline, jagode", kaže Vinko. Dodaje da supruga i on nastoje prenijeti tu zajedničku ljubav prema voćarstvu i prirodi na mlađe.
"Što se tiče te ekološke proizvodnje, to nam je posebno važno radi zdrave hrane, radi zdravlja. Imamo veliku obitelj, svakodnevno jedemo puno voća, povrća i prerađevina od njih, ali i domaća jaja, mlijeko, sir, vrhnje koje sami proizvodimo po ekološkim načelima. Nažalost, nismo Švicarska čiji ekološki proizvođači imaju dugu tradiciju, godinama im kupci dolaze i kupuju na kućnom pragu. Kod nas, osobito u selu, teško je prodati takve proizvode, teško ih je prodati i na slavonskobrodskoj tržnici, a kamoli da vam kupci dolaze kući", pojašnjava Vinko tržište organskog voća. Ipak, njegova obitelj nastoji održati tu tradicionalnu proizvodnju.
"Ne mogu shvatiti ljude koji ne vole prirodu, ne mogu vam objasniti koliko me priroda ispunjava. Kada sam najviše umorna, kada pada kiša ili snijeg, ja se obučem i prošetam do ovog našeg voćnjaka, a poseban je doživljaj odlazak u prirodu u proljeće kada sve procvjeta", zadovoljna je Katarina svojim životom, iako još radi teške fizičke poslove.
"I sada rado po brdima tražimo divlje voće, podloge za cijepljenje, radim u voćnjaku, a inače radila sam cijeli život sve seljačke poslove. Bez obzira što sam godinama bolesna, 1970. godine u Beogradu sam operirala tumor, stalno radim. Držimo dvije krave, junicu dvoje telića, krmaču sa desetak odojaka. Ne bih dala svojih šezdeset godina za nečijih trideset".
Katarina kaže da uživa u prekrasnoj prirodi oko Glogovice, uvijek ondje pronađe nešto zanimljivo, ponekad i čudne biljke poput drijenka neobičnih plodova.
"Poseban je, ima bijele plodove. Slučajno sam pronašla to stablo u šumi. Ima istu krošnju, grane, list, cvijet i okus kao i crveni drijen, samo što su plodovi bijele boje. Nismo ga križali, priroda se poigrala i baš se pitam ima li još netko drijen s ovakvim plodovima", pita se Katarina dok nam pokazuje to posebno stablo u svom voćnjaku.
Kaže da za čajeve i sokove dosta koriste razno ljekovito bilje i plodove prirode. Dok prolazimo kroz jednu livadu bogatu raznim cvijećem s koje se pogled puca na lijepu panoramu sela, Katarina i Vinko ubrali su nekoliko stručaka ljekovite livadne kadulje.
"Nikada ne kupujemo čajeve. Skupljamo i metvicu, lipu, majčinu dušicu, koprivu, cvijet i plod gloga, cvijet bazge, lavandu, stolisnik, lišće od kupine, dunje i šumskih jagoda, šipak, trnjine, drenjina i drugo. Gdje god sam bila odsvakud sam donijela neku ljekovitu biljku, cvijet ili voćku".
Medići su zadovoljni svojim životom. Kažu bogati su, najveće bogatstvo su im petero djece i devetero unučadi s kojima i za koje žive. Dvije kćeri još nisu udate, pa se nadaju da će biti još više unuka kada one stvore svoje obitelji.
"Sve radimo s velikom ljubavlju, to nas ispunjava, imamo svoj mir, to je ono što se ne može kupiti", kažu vitalni supružnici Katarina i Vinko. Ponajviše to zahvaljuju zdravoj prehrani i izvorskoj vodi, ali i svakodnevnom fizičkom radu u voćnjacima i lijepoj prirodi, ali bez pretjerivanja.
"Osjećam se ispunjeno, ne opterećuje me politika, stalno sam aktivan, kada završim neki posao, zadovoljan sam što sam učinio nešto korisno, što mi dan nije protekao u besposličarenju".
A supruga Katarina dodaje: "Ja bih ljudima preporučila da što više vremena provode u prirodi, priroda čovjeku vraća snagu i liječi ga, osjećat će se puno bolje. Dok je muž radio vani kao šef gradilišta nudili su nam kuću u Kanadi, privatnu školu za djecu, nismo pristali na to, nismo htjeli otići iz naše Glogovice. Jedno vrijeme sama sam odgajala petero djece, brinula o trinaestero članova obitelji, radila u staji, u voćnjaku i u polju, i da se ponovno rodim, odlučila bih se opet za takav život".
Katarina se prisjeća djetinjstva kada je njihovo selo bilo živo, sa puno stanovnika i djece, a sada, nažalost, poput mnogih drugih sela u Slavonije, i u Glogovici je sve manje ljudi. Nekada je u njoj živjelo više od 400 stanovnika, a sada ih je vjerojatno manje od 200.
"Slavonija je nekada bila obećana zemlja, u Slavoniju su dolazili ljudi iz drugih krajeva da bi preživjeli, jer je bila bogata. Mogao si se baviti raratstvom, stočarstvom, uzgojem vinove loze, povrća. Gdje god baciš sjeme ono će niknuti, nešto ćeš imati, preživjet ćeš. Nažalost, sada je Slavonija jad i bijeda, mladi ljudi masovno bježe, raseljavaju se. Katastrofa! Pola kuća u selu je prazno", pokazuje Katarina neka lijepa, ali zapuštena zdanja i gospodarstva dok se kroz selo vraćamo iz njihova voćnjaka.
Ova žena godinama piše i pjesme, kaže sebi za dušu i za drage prijatelje, a jedna od najljepših joj je upravo o njezinom selu i prirodnim blagodatima koje ga okružuju.
Katarina i Vinko nadaju se da će selo Glogovica ipak opstati, da će netko prepoznati prednosti života u takvom okruženju, da će netko od njihove djece i unučadi održati gospodarstvo koje ima šanse i za razvoj seoskog turizma. Vjeruju i zbog toga što sada tu žive i njihova dva sina s obiteljima i šestero djece.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
Đuro Japaric
prije 1 dan
Pa koga zanima domaća poljoprivreda ? VLADINU HPK , sigurno NE ! Isto ne zanima to ni hrvatske političare , koji nemaju veze o poljoprivredi , a Više [+]
