Ekološka proizvodnja ovisi o entuzijastičnim pojedincima

Na ekološki otisak Hrvatske veliki je trag ostavio rat. Uz to, suvremene agrarne mjere koje podrazumijevaju hiperpojačanu proizvodnju nisu se pokazale dobrima u ekološkom pogledu - uzrokovale su naime velike probleme s vodom i tlom. Zbrinjavanje otpada u nas podrazumijeva iskapanje jedne rupe i potom promišljanje kamo bismo sa zemljom koju smo iskopali, pa iskapamo novu rupu. Drugim riječima, suočavamo se s gomilom privremenih rješenja koja stoje mnogo više nego što bi koštalo kvalitetno zbrinjavanje otpada. Primjerice, u svijetu prihvaćena relativno nova tehnika pirolize u svrhu obrade otpada, koja omogućuje stvaranje produkata koji se mogu koristiti u poljodjelstvu kao prirodni poboljšivači tla. Piroliza se vrlo brzo razvija u posljednje vrijeme, jer omogućuje kvalitetniju obradu otpada i veće mogućnosti recikliranja. No mi često zbog privatnih interesnih lobija prihvaćamo stare, naizgled jeftinije tehnologije koje u konačnici ne daju trajno rješenje, niti su jeftinije. I turizam, koji je naša bitna gospodarska grana, nije se razvijao u dobrom smjeru, u smislu svega onoga što ga je pratilo, od bespravne gradnje, mijenjanja urbanističkih planova, infrastrukturnih problema, zauzimanja prostora koji možda i nisu trebali biti turistički eksploatirani.

S druge strane, volimo privlačiti turiste nazivajući se ekoodredištem, a nemamo razrađenu politiku zbrinjavanja otpadnih voda, otpada, gospodarenja šumama. Stručni bi ljudi s mnogo više entuzijazma trebali obavljati svoj posao ili prepustiti mjesto nekim novim ljudima koji će dati pozitivan poticaj ekološkom razvoju Hrvatske. Ovako, teško možete biti spremni na akciju kad vam »igralište« zauzimaju oni koji tu nemaju što raditi jer ne znaju što rade, opisuje ekološku sliku Hrvatske Zlatko Pejić, osnivač Društva za unaprjeđenje kvalitete življenja i ustanove Makronova te inicijator Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj.
Njegova tvrtka Biovega koju vodi s Jadrankom Boban Pejić prije nekoliko je mjeseci preuzela najstarije ekološko imanje u Hrvatskoj Bio Zrno od Zlate Nanić, čime su željeli dodatno povećati domaću ekološku proizvodnju hrane.

»Interes za ekološku proizvodnju hrane postojao je kod nas mnogo ranije nego što je naša tvrtka dovoljno ojačala da na tržište može pustiti određenu količinu proizvoda s ekološkim certifikatom. I Zlata Nanić je prije 25 godina bila izvrgnuta podsmijehu kad je krenula u svoju avanturu s proizvodnjom ekološke hrane. Transferom Bio zrna u Biovegu dogodio se ustvari logičan slijed u pravom trenutku, jer Bio Zrno je imalo potrebu za jačim skokom u ekološkoj proizvodnji, a mi mu to možemo omogućiti. Danas EU pritišće Hrvatsku da u duhu protokola poveća kvote pod ekološkom proizvodnjom, a u kratkom vremenu to je vrlo teško ostvariti jer se ekološka proizvodnja ne može ostvariti preko noći. Niz je tu tehničkih problema s kojima se ekopoljoprivrednici susreću poput nedostatka kvalitetnog sjemena, presadnica i novih ekoloških preparata«, tumači Pejić. Biovega je želeći ponuditi kupcima što više domaćih proizvoda počela suradnju isprva s poljoprivrednicima iz okolice Zagreba, kako bi proširila asortiman lokalnih proizvoda. Na kraju je stvoren prsten od 30-ak ekoproizvođača od kojih neki imaju pet, a neki stotinjak hektara površina pod ekoproizvodnjom. U međuvremenu su proširili suradnju s ekološkim proizvođačima iz Istre, Slavonije, Dalmatinske zagore. Iako se njihove prodavaonice sve manje oslanjaju na uvoz stranih ekoproizvoda, koji su do prije nekoliko godina bili najzastupljeniji, još ih muči nedostatak proizvoda iz domaće ekološke proizvodnje.

»U raznovrsnosti domaćeg povrća vidim još prostora za unaprijeđenje ponude, a proizvodnja ekoloških mahunarki je na vrlo niskim razinama, gotovo da i ne postoji. Proizvodnjom te poljoprivredne kulture, izuzetak je samo soja, gotovo se nitko od domaćih ekoproizvođača ne bavi. Nedostaje i žitarica i raznovrsnog voća s ekološkim certifikatom, a posebno ističem agrume. Najapsurdnije je što nemamo maslinovo ulje s ekološkim certifikatom. Raduje me što su se pokrenuli barem vinari, proizvodeći grožđe za vino s ekocertifikatom, s tim da su u takvu proizvodnju krenuli ne samo mladi proizvođači koji se tek upuštaju u posao, nego i etabilirani vinari. Drago mi je i što smo s ekološkim proizvodima ušli u velike trgovačke lance, pogotovo s prvim nacionalnim brandom Ekozona, u težnji da se doprinese široj prepoznatljivosti ekoloških proizvoda, objašnjava Pejić.

Kao najveći problem zašto u Hrvatskoj ekološka proizvodnja ovisi o entuzijastičnim pojedincima, a nije šire rasprostranjena iako potencijalnih površina za ekološki uzgoj ima, Pejić smatra nedostatak zajedništva. »Imamo sposobne pojedince, ali nemamo nijedan primjera značajnijih zadruga ili proizvodnih grupacija, sustava nužnih u ekološkoj proizvodnji koji su, na primjer, vrlo česti u Italiji i Austriji. Upravo je takvo udruživanje dovelo, primjerice, do razvoja najpoznatijeg svjetskog ekocertifikata - Demetar ili krovne EU organizacije IFOAM. Zajedništvo u proizvodnji stvara pozitivnu atmosferu, za razliku od naše individualne, često puta i jalne atmosfere koja ne dovodi do produktivnih pokreta. Na žalost, u nas još postoji negativna premisa kojom se pristupa kategorizaciji ljudi drukčijeg mišljenja. Prema mome mišljenju, za jači razvoj ekološke proizvodnje u našoj zemlji trebalo bi ili poticati stvaranje zadruga ili pomoći pojedincima koji žele afirmirati ekološku proizvodnju. Mi danas, primjerice, ne možemo podmiriti čak ni potrebe ekološki osvještenih turista koji nam dođu. Što se Biovege tiče, kad je o hrani riječ sve se manje oslanjamo na uvoz, a potičemo i što je više moguće preradu ekoloških proizvoda, poput džemova, sokova, zimnica koje također dolaze iz lokalne ekoproizvodnje. Smatram da danas već imamo značajnu paletu proizvoda te smo uz sve teškoće koje nosi pionirski rad spremni financijski pratiti i ekološku proizvodnju i preradu«, kaže Pejić.

Državni su poticaji za ekološku proizvodnju međutim na prilično niskim granama. Za razliku od njih, mesna industrija cvjeta zahvaljujući dobrim poticajima. Nije to specifičnost tipična za našu zemlju, jer mesna industrija je i globalno gledano vrlo zaštićena. Iako kad bi se uračunali stvarni troškovi proizvodnje mesa, od vode i hrane potrebne za uzgoj kilograma mesa, preko emisije stakleničkih plinova zbog intenzivne stočarske industrije, do raskrčavanja šuma zbog hrane potrebne za uzgoj stoke i troškova transporta, cijena kilograma mesa bila bi nedostupna većini građana.

»Netko je nekad zaključio da je mesna industrija strateška industrija i nakon toga sve se okrenulo u njenu smjeru. Iako brojne studije pokazuju ne samo velike emisije stakleničkih plinova zbog intenzivnog uzgoja stoke, nego i negativne zdravstvene učinke zbog prehrane krcate mesnim proizvodima, te sve češće incidente kontaminacije proizvoda koji su rizični za zdravlje. Usprkos tome, mesna se industrija i dalje razvija kao da se ništa ne događa. Mislim da za zaokret nije potrebno stoljeće, potrebno je tek nešto edukacije, odluka i jasan cilj koji želimo postići. No za to bi trebalo žrtvovati stare protokole, a to je najteže«, govori Pejić.

Da smo u Hrvatskoj vrlo skloni očuvanju starih protokola, pokazuje i naša novo-stara energetska strategija koja počiva na fosilnim gorivima, preciznije na uvoznom ugljenu. Dok se svi pokušavaju riješiti energije iz neobnovljivih izvora, mi je usprkos tome što obilujemo obnovljivim izvorima energije prihvaćamo. Solarna energija ili skupljanje kišnice su za šačicu entuzijasta kojima se podsmjehujemo. Imamo li mi doista tako nesposobne ljude koji donose ključne odluke ili su u pitanju privatni interesi koji odnose prevagu?

»Nekada je riječ o interesima onih koji nam pokušavaju prodati svoju zastarjelu tehnologiju, nekada se staromodni obrasci razmišljanja gledaju kao faktori sigurnosti, nekada kao dio protokola EU u stilu da bi nešto dobio, nešto moraš i dati. U svakom slučaju mi stalno kasnimo. Je li za to kriv rat ili nedostatak snage zajedništva, ne znam. Znam samo da promjene dolaze s novim generacijama obrazovanih ljudi. No, na žalost, kad se godinama pokušavaju a ne uspijevaju nametnuti svojim razmišljanjima, odlaze u inozemstvo. Tamo ih smatraju vrhunskim stručnjacima, u Hrvatskoj su bili redikuli«, kaže Pejić.

Dodaje da imamo briljantnih pojedinaca, no nedostaje edukacije u segmentu kulture življenja, naprednih eko tehnologija te kreiranja i informiranja osviještenog potrošača. U političkim vodama nemamo nikog dovoljno hrabrog da žrtvuje svoju poziciju i zastupa stav koji nije političkom vrhu prihvatljiv. Udruge dižu glas, mogu pokrenuti nešto, ali ne mogu same doći i do rješenja. A to i nije njihov posao, već institucija koje već imamo a koje bi trebale operacionalizirati regulative i stvarati nove uvjete za izvjesniju budućnost.

Opasnosti genetski modificirane hrane

Hoćemo li popustiti i genetski modificiranoj hrani i može li se naša zemlja obraniti od takve proizvodnje kad i na globalnom planu vlada veliko licemjerje po tom pitanju. S jedne strane zemlje načelno štite interese svog stanovništva od GMO-a, ali s druge strane raznim aneksima, zbog pritisaka interesnih tvrtki, propuštaju genetski modificirane proizvode. Na žalost, danas sustav funkcionira na temelju kompromisa i djelomičnih rješenja. Kompromis ima smisla samo tada kada njime proizvodimo nešto dobro. No kada kompromisom dajemo zeleno svjetlo za nešto biološki neopravdano, neprovjereno, tada pokrećemo protokole lančanih reakcija koje mogu dovesti do katastrofe», priča Pejić.

Autor: Nataša Gajski Kovačić