Mislimo da bi ovakav način života mogao biti dobar recept i za mnoge druge umirovljenike - imati nekakav komadić zemlje i u tom kutku uzgojiti nešto za sebe, uživati u čistom zraku, miru, pravoj seoskoj idili, kažu Nada i Jakov Nezić.
Odmah nakon što su otišli u mirovinu, supružnici Nada i Jakov Nezić pobjegli su iz zagrebačke gradske vreve na obiteljsko imanje u posavskom selu Donjem Varošu. Ondje se sada uspješno i s puno volje i ljubavi bave poljoprivredom i, kako kažu, uživaju u svom miru i seoskoj idili.
Tog lijepog dana kada sam ih posjetio čulo se puno zvukova tipičnih za pravo selo - ptice se raspjevale, zablejala poneka ovca, zujanje pčela, pjesma cvrčaka, a glasno se raskokodakala i jedna kokoš.
"Bit će zdravih domaćih žutih jaja, a imamo i domaće piliće“, kaže domaćica Nada i dodaje da im je jedna kvočka izlegla piliće, a druga još leži na jajima. Nakon 26 godina rada i života u Zagrebu jedva su dočekali povratak u svoju obiteljsku kuću i na malo imanje gdje sada proizvode hranu za sebe, djecu i unuke, a bit će, nadaju se, i nešto tržnih viškova.
"Sada radim što i koliko hoću i radim ono što volim - malo oko zemlje, malo u voćnjaku, malo oko životinja. Da imamo više zemlje proširili bismo proizvodnju. Imamo nešto zemlje, ali nije obradiva, a tuđa mi se ne radi“, kaže Jakov Nezić,, sretan što je sa suprugom Nadom napokon na obiteljskom gruntu.
"Dok smo živjeli i radili u Zagrebu maštali smo o ovakvom životu. Budući da sam ranije otišla u mirovinu, 2015. godine, ranije sam se i vratila u Donji Varoš. Čekajući Jakova obrađivala sam veliki vrt i uzgajala raznovrsno povrće i štošta od tih proizvoda nosila djeci. Kada se Jakov prošle godine vratio onda smo počeli uzgajati i životinje: kokoši, zečeve, svinje i ovce.
Uživamo u tome jer radimo ono što volimo, a usput proizvedemo puno zdrave hrane za svojih dvoje djece i njihove obitelji sa šestero unučadi. Kada se umorimo od posla, malo odmorimo i lijepo nam je u selu. U međuvremenu smo smanjili vrt jer je ispočetka zaista bio prevelik. Ponajprije zbog godina i ponekih staračkih boljki, ali i shvatili smo koliko nam je dovoljno da imamo za sebe i djecu“, priča nam Nada dok se oko nje stalno mota četverogodišnja unučica Hana.
Nezići odu i u svoju šumu pripreme si ogrjev za zimu. Na pitanje gdje im je ljepše živjeti - u gradu i selu - već smo iz prethodnog dijela razgovora znali dio odgovora.
"Svakako nam je ljepše na selu. Da nam je bilo bolje u gradu tamo bismo ostali uz djecu, ne bismo se toliko borili da dođemo u Donji Varoš. Ovo radimo zato što volimo. Što bih ja sada radila u gradu u stanu? Dosađivala se! Ovako imamo dovoljno svoje hrane i ono što uzgojimo znamo da je zdravo: i povrće, i jaja, i meso, i mliječni proizvodi. Ništa nm ne nedostaje. Mirovine nisu velike, ali imamo dovoljno novca za režije i druge potrebe, ne žalimo se. Ovaj boravak u vrtu, voćnjaku i lijepoj prirodi za nas je i svojevrsna radna terapija. Zadovoljni smo što možemo raditi dok nas koliko-toliko služi zdravlje“, zadovoljna je Nada.
Sa Nezićima sam razgovarao dok su još trajale prilično stroge mjere zbog pandemije koronavirusa.
"Mi na selu te mjere nismo do sada osjetili. Nismo osjetili nikakvu izolaciju, svakodnevno živimo punim životom. Da smo bili u Zagrebu u stanu bilo bi nam sigurno drukčije i mnogo teže. Mislimo da bi ovakav način života mogao biti dobar recept i za mnoge druge umirovljenike - imati nekakav komadić zemlje i u tom kutku uzgojiti nešto za sebe, uživati u čistom zraku, miru, pravoj seoskoj idili. Za nas starije ljude umirovljenike to je najbolji život“, kaže Jakov rođen u Pivarama, susjednom selu koje je sa svih strana okruženo šumama, koje je opstalo u pravoj posavskoj divljini uz nekadašnju prašumu Prašnik.
Poput djeda i bake u selu uživa i unučica Hana. Ona je u Donji Varoš došla iz Zagreba odmah nakon potresa i za mjesec i pol dana pravo se udomaćila.
"Dobro mi je i lijepo kod bake i dide zato što ima puno životinja koje hranim i s kojima se igram. Najviše volim ovce i mačke. Najljepša mi je jedna velika bijela ovca. Volim sa bakom kupiti kokošja jaja“, kaže Hana dok u krilu mazi mačku mezimicu. Baki i djedu uljepšala je, kažu, svakodnevnicu, često je s njima u dvorištu, vrtu, na pašnjaku. Dobila je lijepu boju, zdrava je i vesela djevojčica.
Zbog ovogodišnje suše koja je potrajala nije do sada bilo komaraca koji su pojedinih kišnih proljeća najveći problem stanovnicima posavskih sela. Suša je usporila i rast i razvoj povrća u vrtu, pa su Nezići s nestrpljenjem čekali kišu koja je ovih dana obilnije padala. Sada barem neko vrijeme neće morati zalijevati rajčice, paprike i ostalo povrće.
Jakov kaže su povećali stado ovaca, a uzgajaju i voće.
"Nabavili smo šest ovaca i jednog ovana, a u međuvremenu smo proširili stado na ukupno 37 grla, pa sada imamo i nešto janjića za prodaju. Svu žensku janjad ostavljamo za rasplod. Ne smijemo više širiti stado jer nemamo dovoljno površina za proizvodnju hrane, za ishranu ovaca u zimskim mjesecima. Držimo i svinje tovljenike.
Imamo i manji voćnjak: krušaka, jabuka, šljiva, trešanja, višanja, bresaka, kupina, oraha i vinove loze. Nažalost, ove godine većina voća stradala je od kasnoproljetnih mrazova. Ovaj naš posavski kraj inače nije baš najpogodnije područje za voće, ali kada su neke normalne godine bude dosta različitih sočnih i ukusnih plodova. Nažalost, posljednjih nekoliko godina zaredali su se mrazovi koji čine velike štete i na drugim područjima Hrvatske“, kaže Jakov i poručuje svima koji mogu i koji to vole neka dođu barem povremeno živjeti na selo. Kaže da su sada kuće i imanja jeftini, manja kuća s imanjem može se kupiti već za 5-6 tisuća eura i poručuje:
"Meni je puno ljepše i bolje ovako živjeti nego u gradu. Odrastao sam na selu, i nisam se vidio u stanu, to nije život za mene. Ovako na selu je za mene mnogo sadržajniji život jer radim ono što volim.“
"I ja bih rekla tko se sprema u mirovinu i tko ima nekakve mogućnosti i sklonosti i zdravlja da se nimalo ne dvoumi doći na selo gdje je ipak život ljepši. Sigurno neće pogriješiti ako dođe živjeti na selo. Proizvodimo zdravu hranu za sebe i djecu, znamo što jedemo i zaista uživamo u svim tim blagodatima“, poručuje Nada Nezić.
Fotoprilog
Tagovi
Autor