Barica Špoljar, čuvarica tradicije svojeg kraja pokazala nam je kako se izrađuju jagnuši, mirisni jastučići po kojima je poznata Donja Bistra.
Mjesto Donju Bistru u općini Bistra od zapadnog dijela Zagreba dijeli Medvednica. Lijep je to i pitom kraj sa srdačnim ljudima, ponosnim na svoju bogatu tradicijsku kulturu. Ondje živi i Barica Špoljar, velika zaljubljenica i poznavateljica običaja svoga kraja.
Kada sam ju upitala, što je najtipičnije za njega, hitro je odgovorila: "Jagnuši su 'najbistrajnskiji'", počastivši me pozamašnom zbirkom tradicionalnih šarenih minijaturnih jastučića, veličine otprilike 4x5 cm
"Jagnuši su blagoslov, amajlija, zaštita... I danas se izrađuju tjedan dana prije Uskrsa, na Cvjetnicu, nakon Mise i svečanog ručka", opisuje. Saznajemo da se prave od bilja blagoslovljenog na Misi na Cvjetnicu i "tkanice ili pisanine" (nap.a. tkanine) ili pak, još češće, od ostataka svile preostalih od šivanja, svilenih "fertuna" (pregača). Za izradu se koriste grančice "drenika" (drijenka) i korijen šaša gugane. Oni se sitno sjeckaju nožem, a zatim se blagoslovljenim biljem pune mirisni jastučići. Djeca i žene nose ih oko vrata, na "preji" ili svilenom koncu, a muškarci ih nose u džepu ili ušivene u revere.
Običaj i vještina izrade mirisnih, specifičnih jastučića prenose se s koljena na koljeno, a s njima se postupa s poštovanjem jer oni su amajlije na bistranski način. "Prošlogodišnji se na Veliki četvrtak bacaju u vatru, dok se peku gibanice za Uskrs", nastavlja te pokazuje drijenke po vrtovima u mjestu i veseli se novim jagnušima koje će uskoro napraviti.
Donja Bistra živi svoju tradiciju i danas, pa će i ove godine dočekati Cvjetnicu s novim jagnušima.
Čuvarica običaja pokazala mi je i tradicijski nakit u njenoj izradi: kraluše, kravatline, kopče, pase - kako kaže, tipično bistrajnski nakit, poznat od kraja 19. stoljeća.
S ponosom ističe: "Umijeće izrade bistrajnskog nakita ima status nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske i po njemu je Bistra poznata."
Čipkaste rukotvorine kraluši (ženske ogrlice), kravatlini (muške kravate), mašlini (muške leptir-mašne) i pase (ženski pojasevi) nosili su se uglavnom prigodom svečanosti i slavlja. Izrađuju se ručnom tehnikom križanja šarenih staklenih perlica i tzv. flaksa, najlonskog konopa. Nekada se umjesto njega koristila konjska struna. Izrađivali su ih i profesionalni majstori, ali i domaćice.
Ljepota čipkastog nakita naše sugovornice ostavlja bez daha. Nije to samo vještina prenošena s koljena na koljeno, već i umjetnost koja zahtijeva puno vještine, kreativnosti i predan rad. "Za izradu jednog kraluša potrebno je 80-170 sati rada! Za samo jedan kvadratić i po dva tjedna", ponosno pokazuje raskošnu zbirku svojh umjetničkih uradaka, u kojoj dominiraju kraluši.
Za mašlin naša sugovornica dodaje: "Nismo sigurni za što su se točno koristili. Vjerojatno su se prije pojave kravata njima pričvršćivale nekad crvene muške marame koje su se nosile oko vrata."
Fotoprilog
Tagovi
Autorica