Bakin dar i jedan susret odveli je u buče, sad proizvodi ulje, koštice i brašno

Studentica Petra Mamić, koju od diplome dijeli još jedan ispit, prije tri je godine, uz studij, pokrenula i vlastiti posao. Kada su joj bile samo 24, mlada je Zagrepčanka otvorila svoj OPG. Sve ja, kaže, krenulo, nakon što joj je baka darovala hektar zemlje u Ivanić Gradu. Danas Petra proizvodi visokokvalitetno bućino ulje, koštice za grickanje, a od ostataka koštica, koje su prešane za ulje, pravi bućino brašno te se doslovno ništa ne baca.

"Iako sam, popularno rečeno, gradsko dijete s asfalta, koje nema baš nikakvog znanja o poljoprivredi, prije tri sam godine, na čuđenje mojih prijatelja i kolege s faksa, otvorila svoj OPG. Moram priznati da mi je glavni pokretač bila znatiželja, a ključni trenutak bio je kada mi je moja baka darovala jedan hektar zemlje u Ivanić Gradu, što nije mnogo, ali je meni bilo sasvim dovoljno da počnem graditi svoju priču. Ma, iskreno, kada sam od bake dobila taj neobičan poklon, nisam znala što učiniti sa zemljom. Jedno je bilo sigurno, prodati ju nisam željela, no kako je održavanje bilo popriličan udar na moj studentski budžet, odlučila sam da ću pokrenuti nešto, iako nisam bila sigurna što konkretno.

Igrom slučaja susrela sam čovjeka koji je baš tada i sam ulazio u posao s bučama te sam, na njegov nagovor i ja krenula tim smjerom. Bili su to počeci po scenariju 'glavom kroz zid' i ''kud puklo da puklo'. Ulagala sam svoj vlastiti, ušteđeni novac pa sam se tješila - ako investicija i propadne, znat ću da sam bar pokušala“, kaže nam Petra Mamić, koja je u međuvremenu završila preddiplomski studij Upravljanje u kriznom uvjetima, sada je na diplomskom studiju Kriznog menadžmenta te ju do diplome dijeli još samo jedan ispit.

"O bundevama sam znala samo da su zgodan detalj za Noć vještica"

"Brzo je, te moje prve godine u ulozi poljoprivrednice, stigao svibanj, mjesec u kojem se siju buće, a ja sam o bundevama doslovno znala samo da su simpatičan 'rekvizit' za Noć vještica. Ipak, na svojoj sam zemlji uspjela posijati buće, no baš je ta godina bila doslovno horor jer je tuča nemilo uništavala po Ivaniću.

Sjećam se da smo jurili iz Zagreba vidjeti kakva je situacija i molili moju tetu, koja je živjela u blizini, da pogleda je li nam nanesena šteta na plodu. No, imala sam sreće i sve je ipak prošlo bez štete“, prisjeća se mlada Zagrepčanka, ističući kako su joj u svim prilikama, ali i neprilikama, najveći oslonac i moralna potpora roditelji i brat, ali i ujak, ujna i bratić, koji su ju bodrili i onda kada joj se činilo da posao u koji se upustila nema smisla.

Prva berba

Četiri mjeseca nakon sjetve, u rujnu, pred neiskusnom je poljoprivrednicom bio novi, veliki izazov – berba prvih plodova.

"Krajem rujna krenula je berba koja je meni bila silno zanimljiv proces. Naime, nikako mi nije bilo jasno kako će tamo neki stroj, iz jedne bundeve izvaditi koštice i spremiti ih u vreću. S velikim sam interesom promatrala kako se čitav taj, za mene potpuno nepoznat proces, odvija, kako se buće guraju u redove, a pored njih, u prolazima vozi traktor s priključkom za berbu te na velike' 'igle' pika buču, ubacuje ju u stroj iz kojega potom izlaze koštice dok ostatke buče baca na polje i to je to. Dobivene koštice bundeve se zatim, u roku 24 sata, moraju oprati i osušiti, u protivnom će poprimiti neugodan miris i postati neupotrebljive“, pojašnjava Petra.

Od polja do ulja

Nakon što su spomenute faze procesa uspješno privedene kraju, pred Petrom je bio i finalni izazov – pretvoriti koštice u ulje.

"Sjećam se kako mi se tada, po glavi, vrzmala gomila različitih pitanja, na koje je trebalo pronaći prave odgovore. Potraga za odgovorima odvela me do Varaždina, gdje sam dobila preporuku za jednu uljaru koja radi čisto bučino ulje. Bez mnogo razmišljanja, odlučila sam se upravo za njih jer mi je misao vodilja bila da ću, kada već radim, raditi maksimalno kvalitetno te proizvoditi pravo, čisto bučino ulje, a ne mješavinu“, kaže mlada poljoprivrednica iz velegrada, koja je sama naučila i kako skladištiti i flaširati ulje te što sve mora sadržavati etiketa na ambalaži jednog takvog proizvoda. 

Kap po kap, do prvih 200 litara ulja

"Nakon što je 'rođena' prva kapljica mog vlastitog ulja, strah od neizvjesnosti je nestao, sav trud, vrijeme, učenje, ma sve se to isplatilo. Bila sam nevjerojatno ponosna i sretna jer unatoč potpunom neiskustvu – ja sam ipak uspjela“, kaže nam vedra Petra.

Prve godine za prodaju je proizvela 100 litara ulja i 40 kg koštica, danas je proizvodnja udvostručena, a Petra se nada da će se količine proizvoda s njenog OPG-a iz godine u godinu konstantno povećavati. 

Ništa se ne baca

Pored bučinog ulja, ova mlada i ambiciozna vlasnica OPG-a danas proizvodi i slane i ljute koštice za grickanje, a od ostataka koštica, koje su prešane za ulje, pravi bučino brašno te se na njenom OPG-u doslovno ništa ne baca. 

"S obzirom na to da nisam veliki proizvođač i nemam hektolitre ulja, moji kupci su, za sada, moji prijatelji i poznanici, koji svojim preporukama šire mrežu kupaca. Svoje proizvode prodajem i putem društvenih mreža i mogu reći da sam jako zadovoljna. Zapravo, nakon ove prve 3 godine i prezadovoljna jer ljudi prepoznaju kvalitetu i cijene domaće proizvode. Čak i oni koji su skeptični i sumnjičavi već nakon prve degustacije i sami uvide ogromnu razliku između domaćeg i kupovnog ulja“, kaže vlasnica OPG-a.

Sljedeći korak - seoski turizam

Kao i ostali domaći proizvođači i Petra kaže da joj je u početku mali problem bila viša cijena proizvoda na tržištu preplavljenom mnogo jeftinijim proizvodima iz uvoza.

"Bilo je onih koji su mi govorili da je cijena mojih proizvoda previsoka, no gospodin Josip Noršić, čovjek koji se godinama bavi ovim poslom, mnogo mi je pomogao svojim savjetima, pojasnivši mi da cijena za jedan ovakav proizvod mora biti u skladu s njegovom kvalitetom jer se domaće ulje, koje je 100 postotno, ne može mjeriti s uljima kakva nam se nude u trgovačkim lancima. U međuvremenu su stvari polako došle na svoje mjesto, moj prijatelj i savjetnik, Josip, otvorio je svoju uljaru u Odri te sada više ne moram do Varaždina, što mi uvelike olakšava posao“, kaže Petra koja je, u prve tri godine postojanja svog OPG-a već stekla zavidnu mrežu stalnih kupaca koji joj se redovito vraćaju.

Planova za budućnost joj ne nedostaje, pa joj je tako velika želja okušati se i u seoskom turizmu. 

"Poticaje niti sredstva iz EU fondova do sada još nisam tražila, no taj mi je korak u planu već za ovu godinu. Kako mi je želja pokrenuti neki vid seoskog turizma, ciljat ću na mjere iz Programa ruralnog razvoja“, kaže mlada Zagrepčanka, koja će, bude li sve išlo po planu, svjetla velegrada uskoro zamijeniti seoskom idilom.