Težak put do tržišta poljoprivrednih proizvoda

Poljoprivrednici, farmeri, pčelari uzgajivači ribe i gotovo svi ostali samostalni proizvođači koji imaju dodira sa poljoprivrednom proizvodnjom imaju gotovo isti veliki problem, a to je kome i kako prodati finalni proizvod. U vremenu kada cijene repro materijala, nafte, stočne hrane, sjemena, mehanizacije i drugih poljoprivrednih sredstava konstanto rastu, vrlo je teško postaviti i uskladiti prodajnu cijenu gdje bi proizvođači, kupci ali i potrošači bili zadovoljni.

Nije rijedak slučaj da su mnogi mljekari i uzgajivači tovnih pasmina goveda i ratari primorani prodavati svoj proizvod po jako niskoj cijeni i kada zbroje sve troškove budu u debelom minusu. To je iznimno loše za poljoprivrednu proizvodnju jer se radi o biološkim proizvodima koji ne trpe čekanje i u koliko se ne prodaju "na vrijeme" ili se kvare ili gube na kvaliteti pa se prodaju po nižim cijenama. Vrlo mali broj proizvođača ima uslove da skladišti svoje proizvode u hladnjače i da na taj način sačuva svoj proizvod.

Troškovi proizvodnje rastu, a prodajne cijene padaju

Poljoprivrednici u BiH, ali i u svijetu u nezavidnom su položaju. Svaki poljoprivrednik se nada da će njegov rad i trud na kraju biti pošteno nagrađen i plaćen na način da svoj proizvod proda po razumnoj cijeni koja će zadovoljiti njegovu cijenu koštanja, a isto tako biti primamljiva kupcu.

Danas su većinom zadovoljne velike korporacije koje imaju monopol u pojedinim regijama, te ponajviše veliki trgovački lanci koji izuzetno dobro koriste situaciju u kojoj poljoprivrednici pristaju na minimalne prodajne cijene kako svoj proizvod ne bi morali baciti. Također, lanci koriste i veliku konkurenciju među pojoprivrednicima te nepostojanje adekvatnih, prije svega nacionalnih, mehanizama zaštite poljoprivrednika i farmera. Svakom proizvođaču je čini se mnogo lakše proizvesti proizvod, a mnogo teže pronaći adekvatno tržište gdje neće biti ucjenjivan prilikom uspostavljanja prodajne cijene.

Cijena koštanja proizvodnje primjerice 100 l mlijeka, 100 kg paradajza ili 1 t kukurza prije tridesetak godina i više, uvelike se razlikuje od one današnje. Izvještaj sa Globalnog instituta za održivost na Univerzitetu Ruskin procjenjuje da će do 2040. godine cijene hrane biti četiri puta više nego što su bile u 2000. godini. Zanimljivo je da su već sada cijene hrane dvostruko veće nego prije 15 godina. Dok su cijene nabavke osnovnih sredstava sjemena, đubriva, stočne hrane i mehanizacije konstantno rasle, prodajna cijena za proizvođača je ostala ista. Danas većinom uspijevaju oni koji uzgajaju kulture koje su izrazito tražene i to opet zavisi od regionalne zastupljenosti potražnje.

Takav je slučaj u BiH, gdje jedino malinari mogu biti zadovoljni otkupnom cijenom maline i jagodičastog voća jer je potražnja još uvijek velika, a mali su proizvodni kapaciteti. Slična situacija je i sa uzgajivačima kornišona. Što se tiče stočarstva, jedino peradari donekle mogu biti zadovoljni cijenama jer se i tu povećala potražnja za mesom peradi, ali zbog jednog drugog negativnog trenda opadanje kupovne moći potrošača za govedinom, teletinom i ribom te često biraju jeftinije pileće meso.

Preko zadruge do tržišta

Pojedinačnim djelovanjem mali poljoprivrednik ili farmer, kao gospodarski subjekt je nekonkurentan. Biti konkurentan znači i bolje šanse za prodaju proizvoda. Jedan od načina kako se snaći u današnjoj situaciji je svakako osnivanje zadruge. Prednost je u tome što se više poljoprivrednika udružuje u zadrugu kako ne bi svaki pojedinačno morao plaćati knjigovodstvene usluge, već zadruga vodi knjige za sve. Umjesto da pojedinačno nabavljaju repromaterijal na malo, zadruga nabavlja za sve na veliko i puno povoljnije. Također, mnogo isplativije je da zadruga investira u skupe strojeve i alate koji će biti u službi svih zadrugara prema potrebi. Pojedinačni poljoprivrednik ima male kapacitete proizvodnje i nije zanimljiv velikim partnerima na tržištu, a kada se preko zadruge zajednički prezentiraju proizvodi više zadrugara, ona postaje respektabilniji poslovni subjekt.

Potrebna državna regulatorna agencija

Što je više zadrugara to je više kvalitetnog proizvoda. Prema izvještaju LAMP-a (Linking Agricultural Markets to Producers), svaki treći stanovnik EU je član barem neke zadruge. U Njemačkoj je zabilježen trend gdje se prosječno oko 30.000 preduzeća gasi i prestaje sa radom u poređenju sa jednom zadrugom, a preko 85 % farmera u ovoj zemlji je član poljoprivredne zadruge. Dok država ne uspostavi neku regulatornu agenciju koja bi bila u službi zaštite prodajnih cijena poljoprivrednih proizvođača, zadrugarstvo se čini kao jedino rješenje u ovom teškom vremenu za poljoprivrednike i farmere.

Foto: depositphotos.com; Maximkostenko