Konj predstavlja životinju o kojoj je u prošlosti najviše ovisio napredak ljudske civilizacije, pa je imao najveću i najraznolikiju upotrebu. Domestikacijom konja, primitivnim populacijama ljudi omogućila se radna snaga i prijevozno sredstvo za osvajanje novih teritorija i brži razvoj. Konj je u početku služio kao hrana, a kad ga je čovjek pripitomio, koristio ga je kao transportnu životinju, od kobiljeg mlijeka pravio kumis, a od kože odjeću i obuću. Ratovi, transport, komunikacija i poljoprivredni radovi potpuno su ovisili o konjima. Ipak uloga konja danas se jako izmjenila. Tako je danas sve popularnija upotreba konja u sportske i jahaće svrhe, i za rekreacijsko jahanje, a konj je postao luksuz.
Nakon mladenačke uspavanosti spolnog sistema, slijedi razdoblje puberteta u kojoj se cijeli spolni sistem aktivira. Spolnu zrelost konji dosežu u dobi od 12 do 18 mjeseci, a manifestira se razvojem spolnih organa i sekundarnih spolnih oznaka. Vremensko razdoblje između dva uzastopna estrusa naziva se spolni ciklus, a kod kobila traje 21 dan s mogućim varijacijama. Kao i kod drugih sisavaca i kod konja spolni ciklus se sastoji od 5 faza, od kojih je za uzgajivača najznačajnija faza estrusa. Prilikom estrusa kobila je spremna primiti mužjaka i biti oplođena. Kod kobila traje 5 do 6 dana, a ovulacija se javlja 24 do 36 sati prije prestanka vanjskih znakova tjeranja. Estrus kod kobila se može prepoznati po nemiru kobila, razdražljivosti, dizanju repa, učestalom uriniranju, sluzenju i „bliskanju“ stidnice. Pripust konja obavlja se kada kobile i pastusi postignu pripusnu zrelost. Tako je pripusna zrelost hladnokrvnjaka u dobi od 2 do 3 godine, a toplokrvnjaka 3 do 4 godine. U prirodnim uvjetima pastuh pronalazi kobilu koja je u estrusu, pa je tada oplođuje u više navrata. Osim toga u uzgajalištima se koristi i pripust „iz ruke“ gdje je manja vjerovatnost ozljeđivanja pastuha i kobila. Gravidnost kobila traje 11 mjeseci ili između 330 do 340 dana. Tad dolazi do anatomskih, fizioloških i psiholoških promjena kod kobila. One postaju mirnije, tromije, imaju bolji apetit i odbijaju pastuhe.
Konji prema anatomiji probavnog sistema pripadaju skupini biljojeda nepreživara. Tokom evolucije njihova hranidba se bazirala na ispaši, ali je čovjek nakon domestikacije u njihovu prehranu uveo i druga krmiva. Za razliku od preživara koji imaju mikrobiološku razgradnju voluminozne hrane u predželudcima, konji mikrobiološku aktivnost imaju u slijepom crijevu. Zbog toga konji mogu razgrađivati celulozu ali je iskorištenje hranjivih tvari manja nego kod preživara jer je razgradnja celuloze na kraju probavnog sistema. U hranidbi konja najveću vrijednost ima paša i livadne trave kao engleski ljulj, crvena vlasulja, livadna vlasnjača, lisičji repak, klupčasta oštrica, mačji repak, talijanski i francuski ljulj i druge trave. Od leguminoza konji najviše konzumiraju lucerku, grašak, grahorice i crvenu djetelinu. Od suhih voluminoznih krmiva, u hranidbi konja dolazi u obzir samo kvalitetno sijeno (livadno, sijeno lucerke i djeteline). Konjima se ovisno o namjeni i pasmini, daju ipak manje količine silaže, najviše 10kg/dan, uz postupno privikavanje. Prevelike količine vlakana u hranidbi konja usporavaju probavu što može dovesti do opstipacije (začepljenja) crijeva ili proširenja želudca, pa se na taj način snižava i energetska komponenta u obroku. Premalo vlakana dovodi do abnormalnog vrenja u želudcu i proljeva. Od ugljikohidratnih koncentratnih krmiva kao što su pšenica, zob, kukuruz, ječam, sirak i heljda, konji najviše konzumiraju pšenične posije i zob, koje je najomiljenije krepko krmivo konja. Kukuruz i pšenica se rjeđe koriste u hranidbi konja. Od bjelančevinastih koncentratnih krmiva biljnog porijekla koriste se uljane pogače i sačme, sjemenje uljarica i zrnje leguminoza.
Današnji moderni način držanja konja pokušava imitirati prirodne uvjete, u kojima su konji obitavali hiljadama godina. Sam smještaj i način držanja ima jedan od najvećih utjecaja na psihofizičko stanje konja. Zbog svjesnosti o dobrobiti konja, stočari sve manje drže konje na vezu, i omogućavaju im kretanje na što većim površinama. Smještaj bi konju trebao pružiti mogućnost slobodnog kretanja, slobodno uzimanje hrane i vode, nesmetan odmor, socijalni, vizualni i mirisni kontakt s drugim konjima. Konje možemo držati na više načina, ali osnovna podjela je samostalno ili grupno držanje. Samostalno držanje možemo provoditi držanjem konja na vezu ili u samostalnim boksovima, a primjenjuje se u zatvorenim objektima. Ovaj način držanja konja čovjeku pruža lakšu dostupnost konju, lakši nadzor i kontrolu konzumacije hrane pojedinog konja. Grupno držanje se može provoditi u zatvorenim, poluotvorenim i otvorenim objektima s ili bez ispusta. Pri ovom načinu, držanja čovjeku je otežana kontrola i nadzor konja, ali su prednosti u boljoj psihičkoj uravnoteženosti konja, koordinaciji, jačanju imuniteta i razvijanju socijalnih sposobnosti.
Danas je držanje i uzgajanje konja postalo luksuz, stoga samo određeni pojedinci mogu priuštiti veći uzgoj konja. Prestankom upotrebe konja, kao radne i transportne snage, počeli su se koristiti u jahaće i sportske svrhe. Danas u konjičkom sportu razlikujemo više disciplina, od kojih su najpopularnije olimpijske discipline: prepone, dresurno jahanje i military. Pod ostalim disciplinama imamo: kasačke, zaprežne i galopske utrke, polo, endurance, voltažiranje, wester jahanje itd. Jahanje konja osim u sportu, pokazalo se da ima veliku korist i u liječenju. Jahanje se pokazalo kao vrlo korisna terapija u liječenju djece s poteškoćama u razvoju, osoba s motoričkim poremećajima i osoba s psihičkim i emocionalnim poteškoćama. Terapijsko jahanje se pokazalo kao terapija koja znatno poboljšava rehabilitaciju i kvalitet života osoba s zdravstvenim poteškoćama. Upravo iz tih razloga sve je veći broj ergela koje kao jednu od svojih usluga pružaju i terapijsko jahanje.
Također, povećava se upotreba konja u proizvodnji konjskog mesa i kobiljeg mlijeka, a potražnja za konjskim mesom u zapadnoj Europi konstantno raste. Iako nema pasmina konja namijenjenih isključivo proizvodnji mesa, teške hladnokrvne pasmine najprikladnije su za ovu vrstu proizvodnje. Zbog svojih organoleptičkih karakteristika i hemijskih sastava konjsko meso je pogodno za ljudsku prehranu. Osim konjskog mesa, tržištu postaje sve zanimljivije i kobilje mlijeko. Toplokrvne kobile u laktaciji proizvedu do 2100 kg mlijeka, hladnokrvne do 2600 kg, a poniji do 1700 kg. Kobila je sposobna u prosjeku dati od 15 do 20 litara mlijeka dnevno u 358 dana laktacije, a rekorderke su dale i po 30 litara dnevno. Pokazalo se da je kobilje mlijeko po svom hemijskom sastavu i hranjivim karakteristikama vrlo pogodno za ljudsku prehranu, i ima mogućnosti njegove prerade u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. Najvažnija karakteristika ovog mlijeka smatra se nizak udio mliječne masti, i visok udio višestruko nezasićenih masnih kiselina (čak do 28%), od kojih se sintetiziraju omega-6 i omega-3 masne kiseline.
Osnovna podjela bolesti konja je na zarazne, parazitske, genetski predispozicionirane i metaboličke bolesti. Genetski predispozicionirane bolesti dijelimo na bolesti vezane za hromosome, bolesti vezane za jedan gen (monogenetske) i bolesti vezane za više gena (poligenetske). Ove bolesti najrjeđe se javljaju, ali njihovo uočavanje posebno je važno pri uzgojnom radu i selekciji konja. Neke od genetskih bolesti konja su X monosomija, hiperkalcemijska periodična paraliza, mioklonus, lateralno iščašenje patele, osteohondroza, neonatalna izoeritroliza i druge. Puno češće se javljaju zarazne i parazitarne bolesti. Najčešće zarazne bolesti su bedrenica, leptospiroza, influenca konja, ždrebećak, tetanus, sakagija, rinopneumonitis konja i infektivna anemija kopitara (IAK). Upravo IAK predstavlja najveći problem jer se bolest ne liječi, a sve životinje kod kojih je test pozitivan neškodljivo se uklanjaju. Serološka pretraga krvi na IAK se provodi dva puta kod konja koji se koriste za proizvodnju bioloških sredstava i sjemena za umjetno osjemenjivanje ili jednom godišnje u ergelama, pastuharnama, sportskim društvima i u uzgojima brojnijim od deset konja. Od parazitskih bolesti najčešće konji obolijevaju od strongiloze, gastrofiloze, piroplazmoze, durine i oksiuroze. Metaboličke bolesti često se javljaju zbog lošeg menadžmenta u uzgoju konja. Tu se najčešće javljaju bolesti poput kolika, ikterus, bolesti jetre, trovanje biljkama, praznična bolest konja i druge.
Konji i magarci, kao i njihovi križanci, mule i mazge, pripadaju porodici Equidea, redu neparnoprstaša Perissodactyla, odnosno kopitara Ungulata. Predpostavlja se da danas postoji oko pet stotina pasmina konja, pa se prema krivoj pretpostavci da je krv jedini nositelj nasljednih karakteristika, u konjogojstvu su se zadržali nazivi punokrvni, čistokrvni, toplokrvni i hladnokrvni konji. Naziv punokrvni konji se prvo koristio za pasmine arapskog i berberskog konja koje imaju potpuno čistu krvnu liniju. Kasnije se ovaj naziv počeo koristiti i za engleskog čistokrvnog konja. Nalaze se u rodoslovlju gotovo svih postojećih konja. Čistokrvni konji su konji koji se dugi niz godina uzgajaju u čistoj krvi, to jest, bez križanja sa drugim pasminama.
